Odrastao sam bez roditelja, želim pokazati i drugoj djeci da ne odustaju i mogu uspjeti, rekao je Marijan Tustonja za Vecernji.ba.
Sedma godina svakom djetetu znači novi početak. Polazak u školu, učenje novih stvari, stvaranje prijateljstava, a moju sedmu godinu obilježio je preseljenje iz obiteljskoga doma u Vitezu u Majčino selo u Međugorje. Kad sam bio šestogodišnjak, preminuo mi je otac. Te godine su brat i sestra, obadvoje s intelektualnim teškoćama, poslani u Majčino selo jer se majka nakon očeve smrti nije mogla skrbiti o troje djece. Na isto mjesto godinu dana nakon njih dolazim i ja, počinje u razgovoru za Večernji list svoju životnu avanturu Marijan Tustonja, 25-godišnji asistent na studiju socijalnog rada Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru koji pohađa i doktorski studij komunikologije.
Brat i sestra utjeha
Odvajanje od majke, iskreno, palo mi je jako teško. Jedina utjeha bila je ta što sam ponovno stalno mogao biti s bratom i sestrom. Nas troje ponovno skupa, samo u drugom domu kilometrima daleko od onog u Vitezu u kojem smo odrastali, i bez roditelja. Iako smo s majkom bili u kontaktu, nije bilo lako odrastati bez njezine svakodnevne blizine i zagrljaja. Ali s vremenom smo to prihvatili i naviknuli se na život kakav smo tada živjeli, a s majkom smo provodili sve važne datume i blagdane.
Inače,
to što smo završili u Majčinu selu, po mom mišljenju, svojevrstan je
Božji plan i smatram da je to najbolje što se nama kao djeci moglo
dogoditi. I danas smatram da smo svi mi koji smo odrastali tamo imali
puno više nego brojne obitelji diljem BiH. Ljubav, pažnju, sve što nam
je bilo potrebno…
Bio sam sretan i zadovoljan sve do 12. godine kad nam je život odlučio zadati novi udarac. Preminula nam je i majka. Danas, kad bih se osvrtao na smrt dviju najvažnijih figura u svom životu, priznajem da me je puno više pogodila majčina smrt jer sam bio stariji, svjesniji, samim tim i privrženiji njoj jer, iskreno, sa šest godina kad je tata preminuo, nisam ni znao točno što je to smrt, priča nam Marijan zahvaljujući Bogu na odrastanju u ovom međugorskom domu koji, po njegovu mišljenju, ima veliku simboliku. Uvijek sam znao reći da nam je Bog na neki način oduzeo oca i majku, ali nam je kroz Majčino selo dao i oca i majku, oca fra Slavka Barbaića i majku u smislu Međugorja i Gospe koja se tamo ukazala.
Božja providnost u mom životu jako je zastupljena i uvijek kažem, da nije bilo Majčina sela i tih ljudi koji su bdjeli nad nama, tko zna gdje bih danas bio i što bi se s nama troma sve događalo kroz život, objašnjava Marijan naglasivši da nisu ni svjesni koliko su sretni svi koji imaju žive i zdrave roditelje i odrastali su s njima. Kad čujem da je netko od mojih prijatelja ljut na roditelje ili s njima ne priča iz nekog, najčešće nebitnog, razloga, kažem im: “Šuti! Što bi tek bilo da ih nemaš? Budi ponosan na njih i sretan što su tu kakvi god da jesu. Što god učinili i koliko god vas naljutili, oni su ti koji vas vole najviše na svijetu. Volite i cijenite svoje roditelje jer doći će trenutak kad će izaći iz vaših života. Zato provodite što više trenutaka s njima jer nikad se ne zna što nam nosi novi dan”.
U razgovoru smo se dotaknuli i Marijanova školskog doba pa smo ga pitali je li se ikada tijekom odrastanje susretao s negativnim komentarima zbog toga što odrasta u domu bez roditelja.
– Ponekad da, više u osnovnoj nego u srednjoj školi. Ali to su ta dječja nesvjesna zadirkivanja. No, uvijek sam se postavljao drugačije. Nikad nisam dao da me se vrijeđa i etiketira samo zbog toga što odrastam u domu, bez roditelja. Pod ovim nebom svi smo jednaki i imamo istu ulogu, bez obzira gdje i kako odrastali, s roditeljskom skrbi ili bez nje. Srednja škola, nastavlja Marijan, donijela je puno pozitivnih stvari, a bio sam i učenik razreda s još jednom kolegicom. Bilo nas je 27 i svi smo disali kao jedno. U te četiri godine nikad nije bilo zadirkivanja jer su, osim mene, u razredu bile još jedna ili dvije osobe koje nisu imale nekog od roditelja. Ali, ponavljam, nije toliko bilo bitno ima li netko roditelje ili ne, bitno je kakvi smo kao ljudi. Svi smo bili jednako prihvaćeni, a druženja od tad nastavila su se do danas, prepričava nam kroz osmijeh prisjećajući se, kako i sam kaže, jednog od najljepših razdoblja života. Upitali smo ga i što se dogodilo nakon završetka škole i punoljetstva, kad se, u većini slučajeva, napuštaju domovi.
– Eee da, tu se ponovno vraćamo na početak srednje škole. Bio sam prvi razred kad sam upoznao dvoje hodočasnika, svojih Bosanaca, koji su živjeli u Švicarskoj. Prilikom posjeta Međugorju došli su u Majčino selo i nekim čudom “nabasali” na kuću u kojoj sam živio. S mojom tetom, odgajateljicom, pričali su da bi s jednim djetetom htjeli ostvariti kumstvo, odnosno brinuti se za njega. Kako su mi kasnije pričali, nisu specificirali kakvo dijete žele, nego su išli nekim čudnim odabirom. Rekli su da će prvo dijete koje uđe u kuću, postati njihovo kumče. I onda sam ušao ja. Upoznali smo se, pričali, razmijenili kontakte i tada je počelo naše intenzivnije druženje. Svake godine za Božić, Uskrs, ljetne raspuste… sestra i ja išli smo kod njih u Švicarsku. Ti moji, kako ih nazivam “bosanski Švicarci”, tada su imali samo jedan “problem”. Tijekom 13 ili 14 godina braka nisu se uspjeli ostvariti kao roditelji. Kad sam završio srednju školu, pozvali su me da dođem živjeti kod njih. Tako je i bilo. Oni su se brigom o meni na neki način ostvarili kao roditelji, a ja sam imao nekoga tko me zaista želi u svom životu.
