Pojavnosti pučkoga pripovijedanja može se pristupiti s više stajališta, jer je to višestruko zanimljivo pitanje. Približavam mu se samo s jednoga, po mom mišljenju, najvažnijega stajališta. Pripovijedanje se odvija u posebnom ozračju pučkih svečanosti. Riječ je tu najvažnija i nizanje riječi nalikuje svojevrsnom magijskom činu, kojim su zaokupljeni i pripovjedač i slušači. Za vrijeme pričanja jedva da se išta događa na planu realnoga zbivanja. Sve je priča uzdigla u nerealni svijet postojanja. I upravo to je ono što daje čar narodnoj priči i njezinom djelovanju u nazočnicima. U takvom ushitu, koji je prouzročila priča, događa se oslobađanje osobnosti ili razobličenje čovjeka od krinke, od realno egzistirajuće maske s kojom se inače u svijetu stvarnoga života živi. Priča dovede do stanja istinske vizure osobnosti, odnosno pojavljuje se u tom vremenu prava čovjekova osobnost na licu, ličnost je demaskirana i osobnost je postala vidljivom, prozirnom! To je najsnažniji učinak priče, kut iz kojeg promatram priču.
Da stvar malo projasnim. Naše realno postojanje je dvolično zbog unutarnje napetosti između onoga što čovjek u datoj situaciji jest (i što može biti) i onoga što bi želio biti. Budući da uvijek, ili skoro uvijek, čovjek u datosti djeluje suprotno onome što misli, a nakon završene radnje ili čina uviđa tu istinu o sebi, o svojoj dvojnosti, o svojoj grješnosti u koju upada, on tada silom nepisanoga kolektivnog zakona stavlja masku. Maska prikriva ili stvara iluziju najprije u njemu samome, a potom u kolektivu o lošem djelovanju, odnosno dočarava mu stanje kao da je učinio bilo koji čin onako kako je to i želio (želja je u dobru). Maska pokazuje ono neučinjeno i s time se dalje živi. Gomilanje takvih maskiranja, stvara ne samo dotičnom pojedincu, nego i cijelom kolektivu kompleks i frustriranost iz čega nastaju neobjašnjive posljedice! Ako se stvar ovako tumači, onda su uzroci i posljedice razvidni. Razvidnost svega toga, i više od toga, nastupa u ozračju pripovijedanja. Pripovjedački čin i stvaralački čin priče pojedinca i kolektiva jest pronicanje onoga što je ispod maske ljudskoga ponašanja. To je čin skidanja maske s lica pojedinca i kolektiva.
Da budem još jednostavniji i jasniji. Pripovijedanje naliči na događanje sna za vrijeme odmaranja, spavanja! San je uglavnom izraz potisnute čovjekove neizrečene svijesti za vrijeme jave. San je kao demaskiranje. Pripovijedanje je to isto, ili slikovitije rečeno operacija koja polazi od površine čovjekova tijela i ide u dubinu tragajući za bolesnim dijelom, te konačno kidajući ga kako bi se povukla bolest ne samo s oboljeloga mjesta, nego i s cijeloga organizma. Pučko pripovijedanje traga za bolesnom osobnošću koju čita na licu (ličnosti) i svoj djelatnoj pojavnosti ličnosti, osobnosti! Priča ide u srž čovjeka i njegova ponašanja.
Budući da je to tako, priču i ne može zapodjenuti bilo tko. Onaj tko je otpočne, znači da je prethodno spoznao potrebe pojedinca i kolektiva, da je proniknuo raščlambom životnih ponašanja ono što se pojavljuje kao bolesno, kao maskirano, nepodnošljivo. Stoga, pričom želi to promijeniti, preobraziti. Njegova priča postaje lijek ili novo djelatno biće koje živi u kolektivnoj svijesti. Djelatnost priče kao novoga bića jest novo motrenje i druga tema za pisanje. Ovdje ostajem samo pri tome da priča uzdiže u novi sustav postojanja u kojem s čovjeka spadne maska, a pojavi se barem na tren prava osobnost! (Ličnost je maska osobnosti shvaćeno to i pozitivno i negativno.).
Ako imamo u vidu ovako pristupanje bilo kojoj pučkoj priči (pa i suvremenoj pripovijesti, noveli, maski, romanu i bilo kojoj književnoj formi), onda nećemo pitati, kako smo to obično navikli, što je pisac htio reći. Analiza će krenuti u sasvim drugom pravcu, te će učinak čuvene ili pročitane priče biti znatno jači na egzistencijalnu opredijeljenost života bez maske. Tada će se u nama događati proces ili razraštaj osobnosti koji će se vidjeti na cjelokupnoj našoj ličnosti. Ličnost će sve više postajati vidljiva osobnost.
U tom pravcu išlo je i pučko pripovjedalaštvo i tako ga treba čitati i slušati! Basne su najstariji pripovjedni oblici koji su razobličavali ljudske osobnosti i skidali im maske s lica. Svi drugi pristupi nisu nevažni, ali ovakav je sržan! Narod ga nosi u svojim njedrima da bi se uključio u proces demaskiranja. U tu demaskiranost ulazi pjesma i popijevka da se čovjeka u nekom smislu razveseli i vrati u realnost života bez maske. Kazališne predstave imaju istu ulogu razobličavanja i povratka stvarnosti. Ilija Drmić
