Samo evanđelist Luka donosi ovu zgodu naslovljenu Zgrtanje varava bogatstva (Lk 12,13-21), o kojoj razmišljamo u ovoj nadolazećoj 18. nedjelji kroz godinu – C.
Netko je iz mnoštva sabranoga puka vrlo hrabro tražio rješenje svojih odnosa s rođenim bratom, jer je zamijetio da je Isus moćan u rješenjima svih životnih nevolja, pa se tako ponadao da će mu pomoći u pronalaženju pravoga rješenja diobe s bratom koji je još neodlučan u svezi s tim jer je zacijelo u strahu da ne bi dobio slabiju zemlju i količinski manje od očekivanoga. Taj smjeli čovjek tražio je javno od Isusa da rekne njegovu bratu u svezi s pravednom podjelom baštine, svih dobara koja posjeduju i koja su ostala poslije roditelja. Doimlje se kao da je i taj brat bio u tom mnoštvu naroda tom prigodom. Mnogi koji su čuli ovu želju o diobi dobara obradovali su se jer i njih muči ta nevolja diobe s braćom ili s nekim drugim. Tu teškoću možemo na poseban način doživjeti u Isusovoj prispodobi o izgubljenom i nađenom sinu (Lk 15,11-32), u kojoj je opisana posebna vrsta diobe, kojom je mlađi sin dobio u novcu svoj dio, zatim otputovao i sve to potrošio, a stariji sin je podsvjesno mislio da će njemu s vremenom sve imanje pripasti i s onim dijelom koji je dodijeljen mlađemu sinu u novcu, a otac će s njime, sa starijim svojim sinom to koristiti, te će opet steći dodijeljeni novac onome mlađemu sinu koji je zatražio i pristao na takvu vrstu diobe. Međutim, situacija nije išla u misaonom smjeru starijega brata, nego je prevagnula očeva milosrdna ljubav kad se njegov rasipni sin vratio živ u očev dom što ga je napustio gotovo bezrazložno. I tu je nastao unutarnji sukob u starijem sinu, odnosno bratu zbog skoroga povrata i zemlje mlađemu bratu bez obzira na njegov nerazboriti gubitak novca, što mu je milosrdni otac oprostio kao i mnogo toga drugoga što je nepromišljeno učinio u tom razdoblju traganja za vlastitim identitetom, osobnošću i svime drugim što bi trebalo resiti svakoga ozbiljna čovjeka.
Isus je ovome zabrinutome bratu, koji je iz mnoštva viknuo da mu pomogne u diobi, odgovorio da njega nije nitko postavio sucem ili djeliocem nad njima s njihovim imanjima, nego to pitanje moraju sami razriješiti u duhu Božjih zapovijedi i sveukupnih zakona. No, ipak je Isus dometnuo vrlo važnu misao da se svi klonu i čuvaju svake pohlepe, pa zacijelo i u diobama, jer koliko god tko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje, što ima, što stekne, namakne, dobije diobom, nego u nečemu posve drugome do čega valja misaono doprijeti.
Da bi ga još bolje shvatili, Isus im je ispripovijedao prispodobu u kojoj se veli da je nekome bogatašu obilno urodila zemlja. Zbog svega toga otpočeo je razmišljati o tome što će učiniti jer nije imao gdje bi skupio svu ljetinu, odnosno sav urod toga ljeta. Stoga je odlučio da će porušiti svoje stare i male žitnice, te će potom napraviti veće u koje će moći stati sve žito, ostali urod i sva dobra. Kada sve to završi, onda će s užitkom sve to pogledati, promotriti i reći će samom sebi, zapravo svojoj duši: “Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij i uživaj!“ Nato će mu sam Bog, gospodar Neba i Zemlji, stvoritelj čovjeka, krune njegova stvaranja (Ps 8) i svega stvorenoga: “Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ Bog ga je nazvao bezumnikom, što se može primijeniti na svakoga sličnoga čovjeka, koji živi u zabludi da će ga stečeno bogatstvo učiniti velikim, zadovoljnim i trajnim. Svaki koji stječe svrhovito bogatstvo poštenim svojim i zajedničkim radom, ono ima blagoslov jer ne služi samo jednome, nego mnogima, ne uživa u njemu jedan nego mnogi, nije sretan samo jedan, nego sretni su mnogi, zapravo svi, te kad su mnogi zadovoljni, onda je zadovoljan i onaj glavni koji je sve to pokrenuo i uredio da svi poštenim i pravičnim radom stječu i dobivaju do zasitnosti uma i srca. Isus je zaključio ovu prispodobu govoreći da se tako zbiva s onim koji sebi zgrće blago, bogatstvo, a ne bogati se u Bogu. Bogaćenje u Bogu znači: ljubav, prijateljstvo, istina, dobrota, ljepota kako za sebe tako i za druge s kojima smo povezani uz iste životne žitnice (usp. Lk 12,13-21).
Nije se ovaj bogataš dosjetio da taj urod podijeli svim svojim slugama, radnicima, pogotovo onima koji imaju veći broj djece, te da se svi razvesele za tu godinu, a možda i za sljedeće dvije. A ni njemu bogatašu ne bi manjkalo, čak bi bio presretan, govorio bi tada kako se nikada do toga trenutka nije bolje osjećao razdavši sve svoje bogatstvo siromasima s brojnom djecom, čak se osjećao kao da je u nebu. Da se toga sjetio, bio bi uzor kroza svu povijest, ali evo i ovaj bogataš je “uzor“ kako se ne treba činiti. Mi iz ove prispodobe možemo mnogo toga naučiti i onoga negativnoga, a još više pozitivnoga, poglavito kada proširimo ovo razmišljanje do svih mogućih orisnica.
Nastavak razmišljanja u svezi je s pouzdanjem u Božju providnost, o čemu pišu evanđelisti Luka i Matej (Lk 12,22-34; Mt 6,19-21. 25-34). Možemo reći da se prethodni dio uklapa u ovo što slijedi, jer svi smo pozvani na ovo pouzdanje u provodnost Božju.
Isus je otpočeo svoj daljnji govor svojim učenicima govoreći im o tome da ne budu zabrinuti za zemaljske načine skrbi za tjelesni život, a to je vezano u prvom redu za sve ono što ćemo jesti, piti, te u što ćemo se obući i obuti i sl. Dalje naglašava da je duhovni život vrjedniji od jela i svega tvarnoga, a i samo tijelo je vrjednije od odijela ali i mnogočega drugoga tvarnoga. Mi bismo ovo mogli sažeto reći da ima svoju vrijednost naše tijelo jer u njem je nastanjen i s tijelom srastao naš duh koji ga pokreće. Kad duša napusti tijelo, onda to tijelo prestaje postojati na dotadašnji način, tj. trebalo ga je hraniti, pojiti, jačati radom i vježbom, zatim obuvati, odijevati, štititi od studeni, vrućine, vjetra, kiše, od bolesti i raznih drugih opasnosti, što smrću sve prestaje i nestaje. Duša nastavlja daljnji život bez tijela u Božjem okrilju dok se o uskrsnuću tijela ne dogodi ponovno sjedinjenje preobraženoga tijela s dušom. Tijelo se vidi zemaljskim i tjelesnim očima, a duša se doživljava u svome djelovanju što ga čovjek obavlja, a u nebeskoj zbilji vidi se i duša i preobraženo tijelo za nebeski život. Isus nas hoće malo opustiti i dobrano spustiti iz nekih nepotrebnih sfera za dobrȏ životno postojanje, a što se tiče duše, njoj valja više njege i opreza da se ne izgubi u zarazi od svjetskoga i grješnoga.
Nakon toga slijedi Isusov božanski pjesnički pjev: “Promotrite gavrane! Ne siju niti žanju, nemaju spremišta ni žitnice, pa ipak ih Bog hrani. Koliko li ste vi vrjedniji od ptica! A tko od vas sa zabrinutošću može svojemu stasu dodati lakat? Ako dakle ni ono najmanje ne možete, što ste onda za ostalo zabrinuti? Promotrite ljiljane, kako niti predu niti tkaju, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu koja je danas u polju, a sutra se u peć baca Bog tako odijeva, koliko li će više vas, malovjerni!“ Ovdje možemo podsjetiti na prispodobu o bogatašu koji zgrće varavo bogatstvo i blago, i to onom rečenicom u kojoj veli da gavrani niti siju, niti žanju, zatim nemaju spremišta ni žitnice, a Bog ih nije zaboravio, nego on se za njih brine. Isto tako upućuje na ljiljane koji niti predu, niti tkaju da bi se što bolje obukli i izgledali lijepo jer za tu njihovu ljepotu skrbi se Bog koji ih je stvorio. I usporedba s lijepo odjevenom travom koja ne traje dugo ide u tom smislu da pokaže malovjernom čovjeku da će se mnogovjerni, potpuno vjerni Bog za nj brinuti puno više od trave.
Potom Isus opušta svoje slušatelje koji su puni unutarnje napetosti i bijesa da ne traže što će jesti, što piti, te da se ne uznemiruju, jer za njih se Bog brine brigom božanskom, jer zna što im je sve potrebno za zemaljsko postojanje. Podsjeća ih da se tako prenemažu tražeći svi pogani ovoga svijeta. Oni koji su njegovi traže kraljevstvo Božje, a sve će im se ostalo nadodati. I opet slijedi ohrabrenje maloga stada jer svidjelo se Ocu nebeskome darovati im Kraljevstvo nebesko. A za to Kraljevstvo valja prodati sve što imaju pod vidom milostinje, te potiče da se načine kese koje ne stare, zatim da se stječe blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Na kraju govori u obličju gnome, sentencije, izreke: Gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti, tj. zemaljsko blago može povući i srce za sobom i svojim čarima svijeta, a nebesko blago još više i u punini privlači nas prema Bogu.
Kod Mateja imamo zanimljiv opis s naslovom Osigurano blago, gdje Isus govori svojim apostolima, učenicima i sljedbenicima da ne zgrću sebi blago i bogatstvo na zemlji gdje ga moljac i hrđa nagrizaju, a kradljivci potkapaju i kradu, te preporučuje da zgrćemo sebi blago i bogatstvo za nebo jer to neće propasti niti će ga moljac i hrđa nagristi, a nije moguće ni kradljivcima potkapati i krasti. I završetak je ovoga odlomka isti kao i kod Luke, tj. gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce, dakako misli se i na zemaljsko blago i na nebesko blago. Poučava sve da ne budu zabrinuti za sutra, za budućnost, jer će se sutra samo brinuti za sebe s ljudskom i Božanskom moći. A sada svakom danu dosta je zla njegova, zapravo tereta i jada njegova, nevolje njegove i bola njegova (usp. Mt 6,19-21).
Don Ilija Drmić
