Posušanka Štefa Lončar Marić, koja je kao i svi drugi potresena nezapmaćenom tragedijom, svoju tugu je prikazala u stihovima od kojih se ledi krv u žilama, piše posuski.info.
Stihove prenosimo u cijelosti bez uredničkih intervencija:
ZBOGOM
Zatvorio sam majko vrata. Ostavio tebe, tatu, sestre i brata. Zatvorio sam i prozor Da nije hladno, Sad me crna zemlja prima gladno. Nećeš spremiti košulju za svatove sina jedinka, Umjesto diplome na vitrini Moja je svijeća i slika. Kad ti spomenu sina, S ponosom u oku Osmjehom mi crtaj ime Otisli smo Njemu Gdje više nema zime. I ja sam zaspala, tata. Majko, sestro i brate. Nećeš mi bako najdraža Nikad doći u svate. Anđeli nas nose Tamo gdje sunce vječno grije Gdje suza nikad nema I sve se smije. I plače drvo i kamen Jer nas nećete vidjeti više A mi cemo reći Gospi Da vam suze obriše. I tisuće ruža bijelih Za nama ćete baciti sutra Al svanut će jednom sunce I neka sretnija jutra. Upalite za nama svijeće I krunicu stavite u ruke I zagrlite mi majku i oca Da ne umru od tuge i muke. Poljubite mi sve moje I obraze kupane suzama Zagrlite umorne prsi Od jada što se u njima slama. Jer umire tijelo, ne duša, I srest ćemo se u vječnosti ikad, Nemojte vrata ni prozore Za nama zatvoriti nikad. I kad pogledate u nebo I počnu padati kiše, To vam se mi javljamo Da se ne ponovi nikad više. Napisala: Štefa Marić
posuski.info
Isuse Ti znaš sve Isuse smiluj se ????????????????