U misnim čitanjima ove 15. nedjelje kroz godinu – C riječ je o najvećoj zapovijedi, a to je ljubav prema Bogu, bližnjima/drugima, svijetu i sebi, i to u sva tri sinoptička evanđeoska odlomka (Mk 12,28-34; Mt 22,34-40; Lk 10,25-28). Nakon toga slijedi raščlamba te ljubavi na jednom konkretnom primjeru o milosrdnom Samarijancu prema jedinom opisu sv. Luke (Lk 10,29-37). Unatoč tome što je ova tema doticana na više mjesta u našim razmišljanjima, ipak je potreban ovaj posebni pristup na temelju navedenih evanđeoskih odlomaka, što znači da je ljubav veoma širok pojam o kojem se onda može štogod i više reći da bismo ga bolje usvojili provodeći u svome ovozemnom životu, u kojem često dolazi do zastoja i zatajenja ljubavi, te na njezino mjesto dođe mržnja po đavolskoj igri s nama ljudima.
Isusu je, saslušavši njegovu raspravu, najednom pristupio jedan od pismoznanaca. To je čovjek koji je proučio 613 zakonskih propisa i odredbi, što se brojna vrijednost poklapa s brojem zrna u šipku, zatim znao je i 365 zabrana koje se brojčano podudaraju s brojem dana u godini, te 248 naredaba, a one su brojčano sukladne broju organa i kostiju u ljudskom tijelu. Bio je uvjeren da je Isus dobro odgovorio, te ga je u takvom raspoloženju upitao o tome koja je Božja zapovijed na prvome mjestu. Isus mu je vrlo jasno rekao: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!“ Nakon ovoga izgovora uslijedilo je i navođenje druge Božje zapovijedi, koja glasi: “Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Izgovorivši ovu zapovijed, dodao je i to da nema neke druge zapovijedi koja bi bila veća od tih dviju koje govore o ljubavi prema Bogu i potom prema bližnjemu. Spomenuti pismoznanac je Isusu, koji je za njega Učitelj, pohvalno uzvratio govoreći da je po istini sve rekao, te je ponovio pred Isusom i svima koji su slušali njihov razgovor, koji je nalikovao na vjeronaučni ispit: “On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage, te ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.“ Ovaj je to sažeo i ponovio da i on utvrdi istinu, a da je i drugi čuju. Isus je zaključio da je ovaj pismoznanac pametno odgovorio i dobro shvatio, te mu je rekao da nije daleko od Kraljevstva Božjega. Istina, još mora malo vježbati svoju svijest i svoju volju da bi u potpunosti pristao uz Isusa i postao njegovim učenikom koji će do kraja i cjelovito naviještati Istinu koja je s Isusom sišla na ovaj svijet i među ljude različitih ćudi i sposobnosti razumijevanja velikih Božjih istina i tajni. Poslije ovoga pismoznanca i rasprave između njega i Isusa nitko se više nije uključio u raspravu, osim možda nekih koji su uvijek mrmljali jer nisu ništa razumjeli ili su površno shvatili, te slabo prihvatili (usp. Mk 12,28-34).
O najvećoj zapovijedi imamo opisanu raspravu i kod Mateja, gdje se kaže da je Isusa upitao jedan zakonoznanac samo da ga iskuša, i ovo je zbilja od vraga, nakon što su čuli farizeji na koji je način ušutkao saduceje. Taj upit je glasio: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?“ Isus je na taj upit ovako odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Poslije ovoga odgovora Isus je još dodao da o tim dvjema zapovijedima visi i ovisi sav Zakon i Proroci (usp. Mt 22,34-40).
I kod Luke imamo tu evanđeosku raspravu zapisanu isto tako vrlo kratko. Naime, neki zakonoznanac usta s lošom nakanom, a ta je da iskuša Isusa koji je najveći autoritet i znalac zakona, te ga drugačije upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ Isus mu je nato odgovorio najprije provjeravajući ga zna li ono što piše u Zakonu o onoj zapovijedi čije bi ga vršenje moglo dovesti u baštinjenje života vječnoga. Stoga ga je upitao što u Zakonu piše, kako tamo čita. Ovaj pismoznanac je Isusu odgovorio da je potrebno ljubiti Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga! Isus ga je saslušao a potom mu rekao da je pravo i dobro odgovorio, te dodao da će živjeti ako to bude redovito i činio (usp. Lk 10,25-29).
U ovom kontekstu svakako valja imati u vidu i ove starozavjetne tekstove koji nam pomažu u povezivanju svete istine iskazane u Starom i Novome Zavjetu. Prvi tekst glasi: “Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!“ (Pnz 6,4-9). Boga treba voljeti i ljubiti svim svojim bićem, i to “svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom“, te valja prenijeti na buduća pokoljenja koja će nastavati ovaj svijet.
Drugi tekst koji nas potiče na ljubav prema bližnjemu glasi: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Lev 19,18). I konačno ovaj tekst koji glasi: “Zato držite moje zakone i moje naredbe; tko ih vrši – u njima će naći život.“ (Lev 18,5). Život je u vršenju tih zakona i zapovijedi Božjih. Ta zapovijed nikada neće nestati, proći, prestati, ostarjeti, zastarjeti, izlizati se, istrošiti se. Ona će trajno vrijediti. To će dokazati i buduća pokoljenja, koja mogu biti u oporbi protiv Božjih zakona i zapovijedi, ali kada nastane utiha na moru života (usp. Mk 4,39), onda će se sve vidjeti i obistiniti, te će se morati reći, kao što i mi to govorimo danas, da je Božji zakon iznad svih ljudskih zakona, jer u Božjem zakonu ne sudjeluje vrag, a u ljudskim zakonima on itekako sudjeluje dodajući svoje paragrafe, a brišući Božje tko mu dopusti.
Nakon svega ovoga uslijedio je konkretni primjer iz života, a ovdje u Lukinu evanđelju naslovljen je kao Milosrdni Samarijanac. (Lk 10,29-37). Inače ovu prispodobu donosi samo Luka, i to nakon onoga razgovora o tome što je potrebno njemu zakonoznancu činiti u životu da bi se domogao vječnoga života.
Nastavio je zakonoznanac htijući se opravdati pitanjem Isusu: “A tko je moj bližnji?“ Isus je prihvatio daljnji dijalog, te je otpočeo pripovijedanje kako je neki čovjek, zacijelo Židov, pješačio iz Jeruzalema u Jerihon, udaljen 33 km, grad koji je star 11 tisuća godina i pripada među najstarije gradove na svijetu s negativnom nadmorskom visinom -258 m ispod razine mora, što je posebnost i pripada među najniže gradove u svijetu.
I dok je tako putovao utrenikom, napali su ga razbojnici koji su ga svukli, izranili, ostavili ga polumrtva pokraj ceste i pobjegli otevši mu sav novac i sve vrijednosti što ih je imao uza se. Tim putem je slučajno prolazio neki svećenik, koji je zacijelo obavljao svoje redovite obrede u Hramu. On ga je vidio u svim njegovim nevoljama, ali nije mu prišao i pomogao, nego ga je vidio i zaobišao bez zadržavanja i bez pomaganja. Poslije prolaska svećenika, ovim putem je naišao i levit, koji je poslužitelj svećenicima za vrijeme vršenja obreda u Hramu. I on ga je vidio i zaobišao držeći obvezu obredne čistoće poput svećenika. Inače sama riječ levit potječe od pripadnika Levijeva plemena iz kojeg su Izraelci birali svoje svećenike u rano biblijsko doba, a kasnije i sve vjersko osoblje u prvom jeruzalemskom hramu poput đakona i subđakona u katoličkoj liturgiji (latinski: levita; grčki: leuítēs – leuí; hebrejski lēwī ili hallēwī, što znači uključen). Ova dvojica hramskih službenika, koji su istina imali i obdržavali zakon o ritualnoj, obrednoj čistoći i nisu ga smjeli bezrazložno prekršiti, ali u ovoj zgodi s pomaganjem unesrećeniku, koji je bio njihove vjere i krvi, te njihova roda, zacijelo su mogli zaobići zakonske norme, te prignuti se i pomoći ili tražiti pomoć od drugih prolaznika, a odredbe čistoće su tako i tako uvijek svrhovito određene, svete i velike bilo u odnosu prema Bogu, bližnjemu, samome sebi i okružju. Isus im je bio uzorom kad je liječio bolesne subotom jer je čin ozdravljenja velik za svakoga čovjeka i njegove najbliže.
Nakon što njih dvojica nisu ništa učinila zaobišavši unesrećenoga čovjeka, naišao je tuda nepoznati Samarijanac koji se ražalostio zbog svega što se dogodilo; zatim sažaljevši se, privezao svoje živinče, prišao k unesrećeniku, brzo i pomno razvidio njegovo stanje, rane zalio uljem i vinom, te ih zavio. Obavivši sve to, lagano ga je digao s tla i položio na svoje živinče, te ga odveo u najbliži gostinjac. Tu im je sve o njemu rekao kako ga je zatekao da leži izranjen, krvav i nemoćan, te što je učinio u pogledu njegovih tjelesnih rana i kako ga je doveo do njih. Odmah ga je preporučio osoblju gostinjca i rekao da će podmiriti sve troškove njegova boravka računajući iznajmljeni prostor, skrb oko liječenja, hranu, piće i drugo. Nije se nimalo ljutio, zapravo bilo bi mu vrlo drago, ako su se i oni sami bili uključili u ovu dobrotvornu akciju pomaganja ugroženu nepoznatom čovjeku.
Sutradan je dao ovaj Samaritanac, kojega su prepoznali u gostinjcu po govornom akcentu, nadišavši svoju milosrdnost, dva denara (možda posljednja!) gostioničaru da se i dalje skrbi za nj, a rekao mu je i to da što god potroši više, on je spreman u svojoj darežljivoj ljubavi nadoknaditi kad se bude vraćao kući sa svoga putovanja, gdje je bio nakan nešto zaraditi legalnom trgovinom. Denar je bio rimski srebrnjak s otisnutim carevim likom, a radnici bi ga zaradili za 12 sati rada: “Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd.“ (Mt 20,2).
Isus je nakon ove ispripovijedane zgode iz života, kojih je, nažalost, bilo svakodnevno kao što ih ima i u naše vrijeme, upitao svoga sugovornika zakonoznanca da mu odgovori na pitanje o tome koji je, prema njegovu mišljenju od spomenute trojice prolaznika pokraj unesrećena čovjeka, da li kriv ili ne – svejedno, bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike. Ovaj je odgovorio da je to bio onaj koji mu je očitovao milosrdnu ljubav i spasio ga od teških bolova, a možda i od smrti. Isus je samo kratko rekao tome zakonoznancu, kojega je zanimala činjenica tko je njegov bližnji: “Idi pa i ti čini tako!“ Drugim riječima rečeno, budi i ti dobrotvor svakome tko je u nevolji, ako te život navede pokraj nekoga nevoljnika. On je tvoj bližnji i za njega si ti njemu bližnji, te trebate jedan drugome pomoći. Nije mu rekao da je bližnji onaj koji se prignuo i pomogao unesrećenome čovjeku bez obzira na troškove i vlastito vrijeme, a ova se misao krije u opisanome činu. Isus nas osvaja dobrotvornom ljubavlju za naše bližnje.
Don Ilija Drmić
