Zajednica Milosrdni Otac u Bijakovićima, odnosno u Međugorju, je zajednica života koja prihvaća one koji su pogođeni ovisnostima i marginalizacijom kako bi mogli pronaći svoj put kroz put oporavka koji je prije svega put ljubavi. Cilj ove Zajednice je potpuna rehabilitacija osobe i stjecanje novog životnog stila temeljenog na vrijednostima samostalnosti, odgovornosti, snošljivosti, sudjelovanja, uzajamnosti, povjerenja i samopoštovanja. Stjecanje ovih vrijednosti omogućuje osobi da se – nakon završetka postupka rehabilitacije – na prirodan način ponovno uključi u društveno, obiteljsko i radno tkivo.
Zajednicu je osnovao pokojni fra Slavko Barbarić.
“Fra Slavko je ovdje puno pomagao jednoj stranoj zajednici za odvikavanje od ovisnosti. No, budući da je ta zajednica odbijala primiti momke s dvostrukom dijagnozom, odnosno osobe koje imaju problem s ovisnošću, ali i neki blagi psihički poremećaj, onda je fra Slavko 1999. godine osnovao ovu zajednicu Milosrdni otac”, kaže za Hercegovina.info fra Dragan Ružić ravnatelj ‘Majčinog sela’ u kojem se zajednica nalazi.
Kuća u Međugorju ostala je jedina. U njoj se danas nalazi dvadesetak momaka.
“Prije smo imali više filijala, u Sloveniji, Vojvodini, Hrvatskoj, ali i u Kiseljaku. No, kako je BiH uvela metadonsku terapiju, onda se smanjio broj ovisnika. Danas ovdje imamo dvadesetak momaka koji traže rehabilitaciju u našoj zajednici. Imamo momke iz Slovenije, Crne Gore i Švicarske. No, veliki broj je naših momaka izu Hercegovine, ali i Bosne. Službeni jezik u zajednici je hrvatski“
Tri su stupa rehabilitacije koje ovisnici ovdje žive i pomoću kojih se pokušavaju vratiti na pravi put.
“Osnovni stupovi rehabilitacije su: molitva, budući da se čovjek ne može spasiti sam, rad jer ovisnici izgube naviku za rad, ne samo kao izvor prihoda i samoostvarenja nego i sudjelovanja u Božjem stvaralačkom činu. Treći stupac rehabilitacije je podjela. Momci se skupe ovdje u kapelici svaku večer i dijele svoje osjećaje, doživljaje i iskustva”, ističe fra Dragan.
Ovisnosti s kojima se bore oni koji dođu u ovu Zajednicu su razne.
“Ovdje se liječe ovisnici o alkoholu, kocki, drogi, internetu, pornografiji, videoigricama. Teško je procijeniti koja ovisnost prednjači, ali možda je kocka “najžilavija” ovisnost jer je ona vezana za ljudske hormone i teško ju je liječiti. Kod drugih ovisnosti, kada se čovjek očisti lakše je apstinirati, nego kada je u pitanju kocka. Često nije samo jedna ovisnost u pitanju, već više njih”.
Program odvikavanja traje tri godine, a izlazi se i na provjere, odnosno kušnje.
“Za odvikavanje od ovisnosti u našoj zajednici ne koristimo nikakve tablete. I metadon je droga. Mi ovdje imamo psihijatrijsku pomoć i mogu se koristiti neki lijekovi koje psihijatar propiše, ali skidanja idu na “suho” bez ikakvih zamjenskih lijekova poput toliko puta spomenutog metadona. Program odvikavanja traje tri godine. Za te tri godine ovisnik ima dvije provjere, kada na 15 dana ide kući. Tu se provjerava je li stabilan. Po povratku u zajednicu on referira svoj izlazak, je li ponovno pao ili ne“.
Rezultati su više nego zadovoljavajući. Kako ističe fra Dragan, potrebno je odraditi cjelokupan program, ali nije sve samo u apstinenciji.
“Više od 80 posto onih koji završe program u zajednici u potpunosti, oni svaki dan mogu reći “NE” poroku. To je naš cilj. Imali smo ovdje jednog voditelja zajednice koji je prošao program. On kaže kako svaki dan mora govoriti to “NE”, ali mu je sada to puno lakše. Najgore je što mnogi momci dođu pod pritiskom sredine i roditelja, a nisu sami sebi odlučili pomoći. Budu tu mjesec dana, pa kažu da ne mogu više”. Fizička kriza traje sedam do deset dana, ali onda stiže psihička. No, nije cilj samo apstinirati, već je cilj promjena mentaliteta i načina razmišljanja“.
Mijenja se i obitelj
“Svrha zajednice je da promjeni čovjeka i to zbog čega je on ušao tu. Od korone tako radimo s roditeljima s kojima imamo sastanke. Nije samo problem u nekom momku, već i u obitelji. Može to biti nedostatak očeve nazočnosti, problemi u obitelji koji dovedu do ovisnosti. Mi ozdravljamo cijelu obitelj, a ne samo korisnika koji je kod nas. Ponavljam, nije cilj apstinirati tri godine, a ne promijeniti sebe i odnos prema Bogu, sebi, obitelji i društvu”, kazao je fra Dragan Ružić.
Jedan od voditelja zajednice je Mario Gavran iz Ljubuškog koji je i sam bio ovisnik. Objašnjava nam kako prolazi jedan dan u molitvi i radu.
“Tijekom dana mole se tri krunice. Prva je ujutro koja se moli na koljenima vani, ili u kapelici ukoliko je loše vrijeme. Nakon toga ide doručak i kreće se s radom. Drugu krunicu zovemo “radna krunica”. Ona se moli za vrijeme rada. Treća krunica je uvečer nakon večere, nakon čega bude podjela. Svetu misu imamo nedjeljom i utorkom, a često imamo i klanjanje Isusu u Presvetom. Ponekad imamo također duhovne obnove, meditacije, odlaske na Brdo ukazanja”, kaže naš sugovornik.
“Imamo tu plastenik, proizvodimo svu hranu, držimo životinje. Od toga se i hranimo. Tu su ovce, janjci, svinje, kokoši i ostale životinje. Momci se brinu oko toga i rade. Tu su također nasadi maslina i šipaka. Radimo sok od šipka. Momci također izrađuju i suvenire koji se prodaju u našoj galeriji. Imamo tako puno obaveza i ispunjeno vrijeme”, dodaje.
On otkriva i kako ide proces ulaska u Zajednicu. Ističe kako oni koji si sami ne odluče pomoći tu jednostavno ne trebaju ni dolaziti.
“Mi imamo najprije četiri dana radne terapije. Znači, momak tijekom četiri dana ujutro dolazi i boravi u zajednici, radi sve što rade ostali momci, te poslijepodne odlazi kući. Tijekom ta četiri dana on utvrđuje svoj poziv za zajednicu, a i mi pravimo procjenu. Često se dogodi da kada roditelji odu, odmah i neki momak kaže ja bih izašao.”
Kriza se kod nekih ovisnosti mora proći u bolnici.
“Ukoliko je u pitanju alkohol ili droga, kriza se kroz detoks mora proći u bolnici, a onda se dolazi ovdje”.
Mario je bio ovisnik o alkoholu gotovo dvadeset godina. Onda je rekao da je dosta. Zbog sebe, supruge, djece, obitelji.
“Računajući sve pio sam nekih dvadeset, a konstantno nekih petnaest godina. “Početak je bio “vikendaški”, malo u društvu. Nakon toga se počne piti svakodnevno. Najbolji ti je onaj koji pije svakodnevno i društvo koje pije svakodnevno. Poslije toga dođete u fazu da alkohol morate uzeti čim se probudite. Popit ćete kavu, ali nakon kave ide rakija. Tako dođete u situaciju da ne možete funkcionirati. Nekada sam sebe mogao kontrolirati, odrekao bi se alkohola u korizmi. Kada sam vidio da ni to ne mogu, presjekao sam i ušao sam u zajednicu”.
Nije bio to lagan proces priča.
“Dugo mi je trebalo, u to vrijeme imao sam suprugu i troje djece. Bilo je to 2019. godine. Moram reći kako sam došao u zajednicu da budem unutra mjesec dana. Već na prvoj provjeri sam se osjećao dobro i dobio pohvale, ali sam osjetio da nije to ono pravo, pa sam nastavio do kraja programa. Bogu hvala promijenio sam sebe i sve oko sebe. Danas mi ne pada napamet uzeti alkohol. Ne dolazim u iskušenje i uvijek mogu reći ne. Bogu hvala na ovom mjestu”, priča nam Mario.
Danas je sretniji no ikada.
“Četvrto dijete je na putu. Nakon odrađenog programa vratio sam se kući. Spasio sam obitelj i brak i radim ovdje u zajednici na poziv fra Dragana. Nikada u životu se bolje nisam osjećao nego sada. Imam mir u duši to vam nitko ne može platiti”, priča nam.
Na pitanje o stanju u društvu u Hercegovini Mario kaže. “Ima vani puno kandidata koji bi trebali doći ovdje na svim poljima, od droge, kocke, alkohola. No, ne možete vi nikoga natjerati da dođe ukoliko to sam ne želi“.
Drugi voditelj zajednice je Andrija Vidačak iz Kruševa. On je pak svoje borbe vodio s heroinom, a u zajednicu je ušao još prije 14 godina.
“Bio sam na heroinu. Po meni je to jedna od najtežih ovisnosti, barem što se tiče skidanja. Kriza tjelesna prođe od sedam do deset dana, ali onda je kriza cijeli život, ne smije se čovjek opuštati. Liječenje od heroina je jedan dugotrajan proces”, kaže nam Andrija.
Na identično pitanje koje smo postavili njegovom kolegi Mariju, on odgovara kako je Hercegovina puna ovisnika, no da se puno toga danas normalizira.
“Nažalost, lakše bi bilo sve ograditi i pretvoriti u zajednicu, odnosno komunu, nego da kandidati dolaze ovdje. Puno je ljudi koji su u problemima s ovisnostima. Kod nas postoji jedan problem, a to je da se ljudi koji kockaju ili piju alkohol smatraju normalnima, tek se reagira ako je droga u pitanju. Ono što ja mogu vidjeti vani, najveći problem u Hercegovini je kocka. Naravno tu su alkohol i marihuana na koje se gleda neozbiljno, ali s tim sve počinje. Baš kao i s listićem od uplaćene marku ili dvije”.
Prijatelji koji su u problemima u kojima su ovi ljudi bili, rijetko od njih zatraže pomoć iako im njihovi životi sigurno mogu biti putokaz i prilika za spas.
“Slabo. Ja kada sam izašao na prvu provjeru otišao sam do svoja dva prijatelja s kojima sam se drogirao doslovno “dan, noć”. Pozvao sam ih da dođu u zajednicu. Odgovor je bio da se nitko nije drogirao otkad sam ja ušao, što je naravno bila laž. Po izlasku, ponovno sam želio stupiti u komunikaciju s njima i pozvati ih u zajednicu. Vidio sam da se sve odvija kao i prije tri godine. U isto vrijeme se ide se na iste relacije. Nakon toga više nisam imao kontakte s njima.”
Nikada nije krivio nikoga drugog osim sebe za ovisnost u kojoj se našao.
“Ljudi po dolasku ovdje misle da su svi krivi, a nakon godinu dana shvate da je problem u njima. Osobno, ja sam uvijek volio brze automobile i motocikle. Tu sam upoznao širok krug ljudi. Otac mi je poginuo 1991. godine i ostao sam s majkom i bakom. One su gledale da mi sve udovolje, da ne zaostajem ni za jednim djetetom. Ja sam to zloupotrijebio. Nije meni majka davala novac kako bi se išao drogirati. Ja sam najveći krivac”.
Andrija kaže da ima nešto i gore od heroina.
“Preporučio bih svakome tko uzima metadon, da se drogira deset dana heroinom i onda neka se skida. Osobno 21 dan nisam oka sklopio na metadonu. To je pakao, ne daj Bože nikome”.
Za kraj su poslali jasnu poruku onima koji se bore s ovisnostima.
“Nije sramota potražiti pomoć. Nije sramota pasti, nego ne podići se. Treba potražiti stručnu pomoć, zajednicu. Ja mogu s ponosom reći da sam došao ovdje i ozdravio. Sada s velikim zadovoljstvom mogu reći da ovdje dolazim raditi i pomagati drugima. Vidim promjene na momcima koji su ovdje iz dana u dan, a svaki dan je bitan”, kazao je Mario.
“Vi ste slobodni danas ući, a sutra izaći. Tri godine je program koji ima smisla i koji je pomogao puno ljudi” poručio je Andrija.
