Nacional-unitarsitička politika je opet proklizala u UN-u. Notorni Sven Alkalaj, Bisera Turković, Željko Komšić i Bakir Izetbegović su ovaj put u Generalnoj skupštini UN-a, uzurpirajući zajednički glas BiH, bili suzdržani prilikom glasovanja o osudi masovnog kršenja ljudskih prava u Islamskoj Republici Iran. Naime mimo 78 zemalja slobodnog svijeta nacional-unitaristi nisu htjeli osuditi nasilje nad ženama i djecom u toj azijskoj zemlji.
Takav potez nacional-unitarista osudili su službeno SAD i Europska unija. No nacional-unitaristi drukčije i nisu mogli glasovati. Kako će protiv svojih saveznika? Pa nije li prije koji mjesec upravo iransko veleposlanstvo u BiH službeno podržalo njihova nastoj
anja da Federaciju pretvore u jednonacionalni bošnjački entitet u kojem ne bi bilo mjesta za Hrvate kao politički narod? Nije li isto to veleposlanstvo osudilo Državu Izrael što podržava stavove Hrvatskoga narodnog sabora glede izbornog zakona?
Izetbegović, Komšić, Turkovićka i Alkalaj su morali vratiti taj dug službenom Teheranu. I vratili su ga pred očima cijelog svijeta. Jesu li time nacional-unitaristi sebe potpuno isključili iz bilo kakvih kombinacija za sastavljanje vlasti na državnoj, federalnoj i županijskim razinama? Puno više ćemo znati kada se službeno potpiše sporazum između Osmorke i stranaka okupljenih oko HNS-a te kada se u potpunosti formiraju klubovi u domovima naroda. No jasno je da je politika predvođena Izetbegovićem u potpunosti izgubila kompas. Da doživljava potpunu dezorijentiranost. I da se na međunarodnoj sceni ponaša pomahnitalo. Dokaz je i nedavno svrstavanje navedene četvorke uz Rusiju u Vijeću sigurnosti UN-a kada se raspravljalo o BiH te ulozi Christiana Schmidta i OHR-a.
Nije tajna da već odavno nacional-unitaristi nemaju potporu SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Italije, bruxelleske administracije, a čak se i njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock morala distancirati od takve ekstremističke politike. Amerikanci Bakiru puno toga ne mogu oprostiti od prijetnji ratom, nemirima, dronovima, prebrojavanjem, ali i fizičkim prijetnjama Schmidtu koje su upućivali visoki dužnosnici radikalnog krila SDA – DF-a te evo sada otvorenim svrstavanjem uz Iran i Rusiju.
Puno toga se nakupilo. Vrijeme je za nove politike. Nove ljude. Smirivanje stanja. I možda to pođe za rukom bošnjačkoj Osmorki i strankama okupljenim oko Hrvatskoga narodnog sabora. Umjesto starih zavada potrebni su novi dogovori. Umjesto nepriznavanja međusobno uvažavanje. Umjesto satiranja drugog i drugačijeg potreba je politika mira.
Radi se o tome da bez odlaganja zamislimo jednu sasvim drugu viziju politike, ekonomije, potrošnje, odnosa prema okolišu, znanosti, obrazovanja, odnosa prema drugome i drugačijem, umjetnosti, religije, poljoprivrede, prava da svatko može birati i biti biran bez obzira na brojnost njegove nacije, borbe protiv korupcije. Potrebna nam je jedna zrela vizija onog što jesmo. Ukratko valja nam osmisliti politiku koja bi spriječila regresiju koja je na pomolu. Evo prilike!
