Otac me je pitao želim li doći raditi u Njemačku jer on mi može srediti sve dokumente koje sam trebao. Želio sam, ali sam mu odmah i rekao kako neću doći na bauštelu, želio sam dobar posao kao stručnjak u nečemu, a ne bauštelac, govori Vlado.
Prošlo je već 47 godina od kada je na frankfurtskoj adresi Arnoldshainer Str. 10, otvorena fotokopirnica jednostavnog naziva VR Print.
Te davne 1975. godine otvorio ju je danas 73-godišnji Vlado Vuletić, Hrvat koji se iz Siska doselio najprije u Koblenz, a potom u Frankfurt i u gradu na rijeci Majni ostao do danas.
Kao i prvih dana s jednakim entuzijazmom vodi svoju fotokopirnicu, prkosi vremenu i svemu što ono donosi, a kako kaže, donijelo je kroz ovih gotovo pet desetljeća doista puno toga. Mijenjali su se ljudi, njihovi ciljevi, želje, snovi, ali najviše od svega, promijenila se tehnika koja je utjecala na živote ljudi i u pozitivnom i negativnom smislu.
– Danas svi teže tome da imaju kontakt s cijelim svijetom, i imaju ga, ali ga nemaju sa svojim bližnjima baš zbog te tehnike koja im omoguće kontakt sa svijetom. Čovjek je toliko ushićen što može komunicirati s nekim na drugom kraju svijeta da zaboravi koliko bi bio sretan da komunicira s osobom pored sebe, govori Vlado.
Vlado je rođen u Sisku. U Njemačku je došao kad mu je bilo samo 20 godina. Došao je na poziv oca koji je u Njemačku došao 1956. godine.
– Otac me je pitao želim li doći raditi u Njemačku jer on mi može srediti sve dokumente koje sam trebao. Želio sam, ali sam mu odmah i rekao kako neću doći na bauštelu, želio sam dobar posao kao stručnjak u nečemu, a ne bauštelac, govori Vlado.
Otac se složio, Vlado je iz Siska doputovao u Koblenz i zaposlio se u FCT-u gdje je proveo tri mjeseca. Kako mu Koblenz nije bio dovoljno zanimljiv, Vlado se odlučio preseliti u Frankfurt gdje se 1969. godine i doselio.
– Već sam starosjedilac, smije se Vlado.
Priznaje kako je mislio da će mu početak u Njemačkoj biti lakši. Govorni jezik mu nije predstavljao problem, ali sve ostalo jest.
– Sav taj stres, žurba, brzina, drugačiji tempo života, čovjeka najviše pogodi. Ništa mi od toga nije odgovaralo jer sam naučio na mirniji život, prisjeća se Vlado svojih početaka u Njemačkoj.
Ipak ništa ga nije pokolebalo u namjeri da uspije tamo gdje je počeo graditi svoj dom, u Frankfurtu. Usavršavao se, radio, a kad je imao 22 godine, upoznao je Ružicu, djevojku u koju se zaljubio, koju je oženio i s njome dobio dvije kćeri i sina.
-Upoznao sam je na plesu u Hrvatskom centru u Frankfurtu. Već je živjela tu u Frankfurtu, a inače je podrijetlom iz okolice Zagreba. Kad sam je ugledao, odmah sam joj prišao i zamolio je za ples. Ples po ples, i doplesala je u moj život, smije se Vlado i ističe kako su mladi ljudi u njegovo vrijeme bili kudikamo drugačiji nego danas.
– Imali smo drugačiji pristup djevojkama, a i djevojke su bile drugačije. Momak djevojci ne bi prišao ako je prije toga ne bi upitao smije li uopće to učiniti. Imali smo poštovanja prema djevojkama, kaže Vlado koji je sretan što je uspio osvojiti svoju Ružicu.
On i Ružica su zajedno izgradili kuću s četiri stana u kojoj danas žive obitelji. U toj se kući nalazi i njegova fotokopirnica u kojoj sve te godine posao obavlja sam. Nema radnika, kaže, ne trebaju mu.
– Moram priznati da sam sretan što sam izdržao toliko dugo jer je konkurencija uvijek bila jaka. Ali, najteže mi je bilo kad smo počeli graditi kuću. Strahovao sam od neuspjeha, ali išao sam prema svom cilju pa kako bude. Sa suprugom sam izgradio kuću, fotokopirnicu, namučili smo se, ali smo uspjeli, govori Vlado.
Na pitanje kako to da nikad nikoga nije zaposlio, Vlado ponosno odgovara: – Najsigurniji sam kad ja obavim posao, ono što obećam to i ispunim, još se nikad nije dogodilo da nisam izvršio posao kojeg sam rekao da ću obaviti.
Ipak, volio bi da njegova djeca pokažu malo interesa za njegov posao, ali razumije ih jer imaju svoj životni put koji se razlikuje od njegovog.
– Oni kažu da mogu lakšim načinom doći do novca, smije se Vlado.
Dobro je to, kaže, dok im to uspijeva, a zasad im uspijeva.
– Odrasli su ljudi koji imaju svoju egzistenciju, sin ima 42 godine, kći 46, i mlađa kći 40 godina. Neka idu svojim putem i neka im bude sretno, govori ponosni otac.
Supruga mu je, priznaje, uvijek bila „lijeva i desna ruka“, njegova velika podrška. Kad se danas osvrne na svoj život, kaže, zadovoljan je, ali ipak mu je žao što je sve to postigao u tuđoj, a ne svojoj zemlji.
– U Hrvatskoj se živi drugačije, stabilnije, nema stresa, mirnije je. Ovdje je sve kao pod nekom kontrolom, moraš ovo, ono, čovjek nema slobodnog vremena, uvijek je pod nekim stresom. U Sisku imam prijatelje, obitelj, brata, sestru. Kad usporedim njihov i svoj život to je kao dan i noć. Žao mi je što sam otišao od kuće iz Siska, jer da sam ostao kod kuće vjerojatno bih to isto mogao učiniti kao što sam i ovdje učinio. Takav sam čovjek, vodim se onom „zavrni rukave i probaj nešto napraviti“. Uporan sam i mislim da bih i kod kuće uspio, siguran je Vlado.
Mladima koji danas misle napustiti svoj dom, ma gdje on bio, poručuje neka najprije dobro razmisle.
– Ako dobro radite svoj posao, možete uspjeti i kod kuće. Čovjek kad dođe raditi u tuđinu, on je mučenik. Kod kuće je radnik koji će znati raditi i uživati, govori Vlado.
Hrvatska, kaže Vlado, nije loša za život. To čak i Nijemci vide, a naši ljudi ne vide.
– Mi smo čudnovat narod, težimo nečemu, a ne znamo gdje su granice. Gledam Hrvatsku kao zemlju budućnosti, da sam mlađi pokušao bih u Hrvatskoj, siguran je Vlado.
Smatra kako je Njemačka učinila pogrešku kad je 2015. godine dovela razne profile ljudi za koje je mislila da će raditi.
– Trebali su stručnjake, a došli su svi samo ne stručnjaci. Gotovo 90 posto ljudi je došlo koji nisu kvalificirani za poslove za koje je Njemačka tražila radnike, i tu su pogriješili, uvjeren je Vlado.
Osvrnuo se i na hrvatske poduzetnike kojih je u Frankfurtu i okolici sve manje.
– Još prije petnaestak godina ih je bilo jako puno na ovom području. Sad ih je sve manje. Mnogima je posao propao, možda su se malo preračunali pa nisu uspjeli. Valjda su mislili da u Njemačkoj neće imati nikakvih obveza prema državi, a to ne ide tako, kaže Vlado.
Promjenu ne vidi samo kod hrvatskih poduzetnika u Frankfurtu već ljudi općenito, ali i hrvatskim zajednicama.
– Kad dođem danas na svetu misu, u crkvu, vidim sve neke druge ljude. Nema onih koji su tu bili prije trideset, četrdeset godina. Nema ih, ne možeš s ljudima popričati jer ne znaš što bi pričao. Svi bježe, svatko na svoju stranu, valjda nemaju vremena jedni za druge. Niti hrvatske zajednice nisu što su nekad bile. Sve je manje događaja, druženja, kao da se nešto hrvatsko izgubilo u tuđini, govori Vlado koji je ipak uvjeren kao će hrvatskih zajednica biti sve dok je hrvatskog naroda u tuđini, makar što se tiče hrvatskih katoličkih misija.
Što se tiče njega, kaže, neće tako brzo u mirovinu.
– Ma ja sam još pun energije, elana, volim raditi. Ustajem se ujutro oko 6, odem u pekarnu, donesem peciva, a potom idem raditi. Uvijek sam u pokretu i tako će biti sve dok mogu, a poslije ćemo vidjeti kako ćemo. Nisam ja od onih koji sjede kod kuće i mijenjaju programe na televiziji, kaže 73-godišnji Vlado.
Ovaj zanimljiviji čovjek ima samo jednu poruku za mlade ljudi koji žele uspjeti u životu: Najvažnije je imati cilj i poštovanje prema drugomu. Ako to imate, uspjet ćete bez obzira na to bili u domovini ili tuđini.
