Sveučilišna klinička bolnica Mostar prva u Bosni i Hercegovini je uvela ADOS – zlatni standard u postupku dijagnostike poremećaja iz spektra autizma. Do sada su roditelji imali priliku dobiti samo djelomične dijagnoze, a zahvaljujući ovom postupku dijagnoza može biti uspostavljena od najranije dobi.
Centar za djecu i omladinu s poteškoćama u razvoju “Los Rosales” već nekoliko godina brine o djeci s poremećajima iz autističnog spektra kroz četiri odjeljenja od vrtićke do odrasle dobi. Ono što im predstavlja problem, kao i roditeljima, je nedostatak konkretne dijagnoze koja bi značila 100% autizam. S uvođenjem ADOS standarda to će se promijeniti.
MIRNA MEZIT, ravnateljica Centra “Los Rosales”
“Jer kada uspostavimo dijagnozu, kada ustanovimo koju poteškoću dijete ima, onda znamo koji servisi usluge i koja podrška je potrebna toj djeci. Uz asistenciju pri govoru, jer to su djeca koja obično ne govore, imaju problema sa socijalnom interakcijom. Idemo znači sa metodama koje su usmjerene na dijete. Jako efikasno se pokazala senzorna integracija za djecu”, rekla je Mezit.
ADOS protokol se primjenjuje za djecu sa svim neurorazvojnim poremećajima, kao što su poremećaji u ponašanju, pamćenju, učenju, autizam i nerazvijen govor. Ovaj protokol se sastoji od dijagnostičkih materijala koji su specifični za svaku grupu koja se procjenjuje.
MLADENKA VUKOJEVIĆ, defektologinja u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar
“To je dijagnostički postupak cijelog ADOS testa koji mi zapravo pratimo. Zbog neuroplastičnosti mozga, što se prije počne veći je uspjeh u ranijim stadijima života i zbog toga je važno da se dobije prava dijagnoza i onda mi usmjeravamo dijete u terapijske tehnike”, kazala je Vukojević.
Sa kasnim odgovorom na intervencije susreću se i u Centru za ranu razvojnu podršku. U Centar se, kažu nam, obično jave roditelji djece koja imaju 5 godina i više koja nikada nisu bila uključena u neki sistem ni imala ranu intervencijsku podršku. Važno je, ističu, da roditelji reagiraju na vrijeme.
TATJANA PEIĆ PLANINIĆ, logopedica i ravnateljica Centra za ranu razvojnu podršku
“A to je uključivanje u socijalne interakcije, poticanje socijalne interakcije, komunikacije, sprečavanje nepoželjnih ponašanja, jačanje teorije uma i združene pažnje, simboličke igre i što više socijalizacije za takvo dijete, odnosno adekvatan program sukladan potrebama djeteta”, istakla je Peić Planinić.
Sve naše sugovornice suglasne su u jednom, a to je da je uz adekvatnu pomoć djetetu, neophodna podrška i psihološka pomoć cijeloj porodici kako bi se uspješno nosili sa dijagnozom djeteta. Uz stabilnu obitelj i napredak djeteta će terapija biti efikasnija, kažu stručnjaci.
