Gordo zvuči naslov u Lukinu evanđelju: Veliko dijeljenje svijeta (Lk 12,49-53 – C). Ovaj svijet s mnoštvom naroda i jezika, zatim mišljenja i gledišta, stavova i opredjeljenja, već je podijeljen po svemu tome i svemu drugome što se u njemu zbiva. Iz te razdijeljenosti i podijeljenosti razvijaju se nove ideje i novi pogledi koji stvaraju svijet i obogaćuju narode i pojedince, ali ima i svega onoga mutnoga što proizvodi mržnju iz koje se štošta razvija i zbiva a sve protivno Božjim zapovijedima i zakonima. Ono što čini glavni sadržaj povijesnih priča jesu ratovi s uvijek novim smrtonosnim oružjima. Ratovi dijele svijet i ljude u njemu, oni nas ubijaju i u crno zavijaju. S ratovima Bog nema ništa, ali on ih dopušta ne bi li ljudi uvidjeli njihovu razornost i u njima prepoznali ulogu Zloga duha, te pogotovo pakao.
Budući da su ljudi Isusova vremena neprestano slušali usmena izvješća o pogibeljnosti ratova što su ih vodili Rimljani i drugi okolni narodi s brojnim ljudskim žrtvama, stoga se i Isus poslužio ratnim slikama, poput ove: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Ona je na slušatelje potresno djelovala kao što su ih prožimali trnci kroz tijelo kada su slušali govore o ratovima kao apokaliptičkim pojavama u kojima se sve ruši i nagovješćuje kraj svega što postoji, dakle: svijeta i čovjeka u njemu sa svim drugim živim bićima. Isus svojim iskazom o bacanju ognja na zemlju koji je već ponegdje planuo potresa ljudski um, svijest i savjest na promjenu mišljenja o vladavini Zloga i ružnoga u ljudskoj zajednici i ovome svijetu. Uz to sve rečeno doziva im u pamet Božanski sud nad ljudima, te ih time podsjeća da budu posve odgovorni stanovnici ovoga svijeta držeći se Božjih zakona i zapovijedi o pravome načinu življenja.
U drugoj rečenici Isus podsjeća da mu se krstiti krstom uza sve muke dok se to dogodi. On je kršten na rijeci Jordanu po Ivanu Krstitelju i tom se zgodom čuo Očev glas i vidio je Duha Svetoga kako lebdi nad njim u liku goluba. Ovo krštenje je nagovještaj njegova krštenja na križu i njegove smrti po kojoj smo otkupljeni, odnosno to je taj plamteći oganj na zemlji, koji će zahvaćati u svijesti i savjesti sve ljude, i zle i dobre, te će to biti njegovo krštenje po Duhu Svetome i Ognjem.
I u Djelima apostolskim pojavljuje riječ oganj, odnosno “ognjeni razdijeljeni jezici“. Evo toga navoda iz te Lukine povijesti Pracrkve, koja i opisuju djelovanje Duha Svetoga: “Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.“ (Dj 2,1-4).
Pita Isus svoje slušatelje u retoričkoj formi o tome misle li oni da je on došao donijeti mir na zemlju i među ljude i sam odgovara na taj upit da nije nipošto došao radi mira nego radi razdjeljenja. I dodatno tumači govoreći da će odsada biti petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice; otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve. Svatko protiv svakoga i svatko sam protiv sebe!
Ovdje se valja sjetiti teksta s naslovom Opća nepravda kod proroka Miheja. Prorok uzdiše u nevolji govoreći da mu je teško, jer je postao poput žeteoca ljeti, zatim kao trgač poslije jematve jer nema bobice grožđa ni smokve da ih pojede. Vjernici su iščeznuli, nema nijednog pravednika među ljudima, jer svi vrebaju za krvoprolićem, svaki svome bratu mrežu postavlja, jer su im ruke za zlo sposobne. Osim toga, glavar traži dar, sudac sudi prema poklonu, velikaš odlučuje po svome hiru. I najbolji među njima je kao trn koji uvijek u neoprezu ubode, najpravedniji je nalik na draču. Iskušenje njihovo sa Sjevera dolazi i sa strahom njihovim. Prorok savjetuje da se ne pouzdaje u bližnjega, da ne vjeruje u prijatelja, a valja biti oprezan s družicom svojom s kojom dijeli istu postelju, jer sin svoga oca zlostavlja, kćerka na majku ustaje, snaha na svoju svekrvu, svakome je dušmanin njegov ukućanin. Unatoč svemu nabrojenom prorok je zagledan u Jahvu, Boga svoga čekajući njegov odgovor koji spašava i uslišava (usp. Mih 7,1-7).
I evanđelisti Luka i Matej misle na povijesni tijek ljudskih nevolja koje imaju svoj početak i svršetak u eshatonu. Svima je potreban mir koji je darovao i trajno će darivati Gospodin Isus, Sin Božji i Sin Čovječji. Sukob je neminovan, i to s podjelama između onih koji prihvaćaju i onih koji odbijaju Kristov mir i ostale darove Duha Svetoga. Isusovi učenici i sljedbenici se poistovjećuju sa svojim Spasiteljem u podnošenju nevolja, jer su svjesni da im je proći kroz mnoge nevolje do Kraljevstva nebeskoga.
U Djelima apostolskim piše sv. Luka da su Pavao, Barnaba i učenici naviještali evanđelje u gradu Derbi, gdje mnoge učiniše učenicima, zatim u Listri, Ikoniju i Antiohiji, te da su svugdje učvršćivali učenike u vjeri govoreći im kako je svima ući u kraljevstvo Božje ali kroz mnoge nevolje (usp. Dj 14,21-23).
Kod Mateja se veli neka ne misle Isusovi sljedbenici da je on došao donijeti mir na zemlju i među ljude, nego on je došao donijeti mač i uz to došao je rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine, te zaključuje da će neprijatelji čovjeku biti ukućani njegovi, tj. članovi uže i šire obitelji.
Mač ima svoju simboliku i s time poruku. Prvo značenje mača je sigurnost koju čovjek treba imati u raznim životnim prigodama: napadima životinja i neobuzdanih ljudi koji stvaraju ratove u mržnji i sl. U tom slučaju mač je produženje ruku, nadoknada snazi u obrani i zaštiti vlastitoga bića. Kada je Petar isukao mač na one koji su došli uhititi Isusa i udarivši po Malhu, sluzi velikoga svećenika, odsjekao mu desno uho, Isus mu je rekao: “Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?“ (Iv 18,10-11). Kod Mateja stoji ovako napisao: “Kaže mu tada Isus: ‘Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu’.“ (Mt 26,52). Isus se može braniti uz pomoć anđela, te je zato rekao Petru: “Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela?“ No, on to nije molio od Oca nebeskoga jer se prepustio vršenju Očeve volje.
Ima još zanimljiva metaforička uporaba mača kod Luke prigodom prikazanja Isusa u Hramu: “Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: ‘Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca’!“ (Lk 2,34-35). Ovdje se misli na mač boli, što će se pojaviti kao posljedica proživljene tuge prateći svoga Sina na Kalvariju i gledajući njegovo raspeće i svu patnju koju je proživljavao kao Čovjek.
Jedno od značenja mača povezano je s riječju Božjom, zatim izravno silaženje duha u pojavni svijet što označava volju i očitovanje sveopćega zakona na zemlji, a to provodi ratnik s mačem (usp. Mt 10,34-35). Kod Pavla čitamo: “Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.“ (Ef 6,17).
Ljudima je zvučalo strahobno svaka Isusova riječ koju je izgovorio u govoru o rastavljanju čovjeka od oca njegova, kćeri od njezine majke i snahe od njezine svekrve, te da će glavi kuće biti neprijatelji njegovi ukućani. Mi u ovoj vrsti govora naslućujemo onu drugu stranu, suprotnu ovoj, koja nam se sama javlja tijekom čitanja i slušanja spomenutoga govora. To je ona lijepa strana života protkana ljubavlju i mirom, te blagoslovima. Govor je posve istinit u svojoj životnoj pojavnosti, jer ima ovakvih dramatičnih scena kroz dugu ljudsku povijest sve do dana današnjega: ratovi, raznovrsni okršaji i sukobi između manjih skupina, svađe, ubojstva ne samo mačevima, nego i raznovrsnim oružjima, zagađivanje životnih prostora, zraka i voda, te sl. Neka nam Bog pomogne u zaokretu prema Dobru i samo Dobru.
Don Ilija Drmić
