2. dio: Isusova slavna smrt
Proroštvo o Petrovoj zataji (Mt 26,31-35) (Mk 14,27-31; Lk 22,31-34; Iv 13,36-38). Nakon ovoga radosnog ustanovljenja Presvete Euharistije i ministerijalnih svećenika koji će je tvoriti u Kristovo ime u ovome svijetu, Isus je rekao svojim apostolima i učenicima, a to je da će se svi oni sablazniti još iste te noći o Isusa prema onome što je napisao prorok Zaharija: “Udarit će pastira i stado će se razbjeći.“ (Zah 13,7). No, Isus dalje obećava svojim učenicima da će ići pred njima u Galileju nakon što uskrsne. Izazvan ovim riječima svoga voljenoga Učitelja Petar je odgovorio da se on neće sablazniti o njega pa makar se svi ostali apostoli i učenici sablaznili. Tada je Isus Petru autoritativno odgovorio da će ga upravo Petar zatajiti te noći tri puta prije nego se pijetao oglasi u jutarnjim satima. Opet je Petar ponovio istu svoju tvrdnju da ga neće zatajiti dodavši i ovo da će, bude li trebalo, i umrijeti s Isusom. To su potvrdili i svi ostali apostoli i učenici.
Marko navodeći riječi proroka Zaharije umjesto riječi stado rabi riječ ovce. Kod evanđelista Marka piše prije nego se pijetao oglasi u ranim jutarnjim satima dva puta, Petar će ga zatajiti tri puta (usp. Mk 14,27-30). U Lukinu odlomku o Petrovu iskušenju i zataji riječ je o tome da je Sotona zaiskao rešetanje učenika kao pšenicu. No, Krist se molio za Šimuna Petra da ne bi malaksala njegova vjera, te ga moli da, kada k sebi dođe nakon svega, učvrsti u vjeri svoju braću. Petar je nato odvratio da je spreman s Isusom u tamnicu i u smrt. Isus mu odgovara da se neće pijetao oglasiti dok ga triput ne zataji govoreći i tvrdeći da ga ne poznaje (usp. Lk 22,31-34).
Molitva u Getsemanskom vrtu (Mt 26,36-45) (Mk 14,32-42; Lk 22,39-46). Poslije toga Isus je s učenicima otišao u Getsemani, gdje su oni sjedjeli i razmišljali o svemu što se dotada zbivalo, a Isus se malo udaljio skupa s Petrom i obojicom sinova Zebedejevih, koji su živi svjedoci te njegove molitve kada ga je spopala žalost i tjeskoba. Tom zgodom izrekao je ove riječi: “Duša mi je nasmrt žalosna.“ Zamolio je svoje učenike da ostanu na tome mjestu bdijući skupa s njime. Potom je otišao malo dalje od njih i ovako se klečeći molio Ocu: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Nakon molitve došao je svojim učenicima koji su umorni pozaspali, a on se obraća Petru prekoravajući ih zašto nisu mogli probdjeti s njime jedan sat, te ih je potaknuo da bdiju i mole kako ne bi pali u napast. Poučio ih je da je duh voljan, ali je tijelo slabo. I po drugi put udaljio se na isto svoje molitveno mjesto i molio se usrdno svome Ocu ovim riječima: “Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!“ Potom se vratio među svoje učenike i opet ih je zatekao kako spavaju, te ih je ponovice ostavio, pa po treći put otišao na isto svoje molitveno mjesto i molio se kao i prethodna dva puta ako je moguće neka ga mimoiđe čaša da je ne pije, ali neka bude Očeva volja, a ne njegova. Vrativši se k učenicima, rekao im je da samo spavaju i počivaju, a Sin Čovječji predaje se u ruke grješničke. Zatim ih je probudio i rekao im da se približio njegov izdajica Juda.
Marko spominje poimence braću, Zebedejeve sinove, a to su Jakov i Ivan koji su s Isusom otišli moliti, zatim navodi i aramejsku riječ Abba koja znači Otac, a Isus se obraća svome nebeskome Ocu govoreći da je Ocu sve moguće, on je moćan. Isus budi zaspaloga Petra nazivajući ga starim imenom Šimun, te kod Marka Isus se ne spusta na zemlju radi klečanja nego ruši se radi molitve na zemljano tlo, a kod Luke se spominje ukazanje anđela s neba koji je Isusa ohrabrio, te se u smrtnoj muci usrdnije molio, a kapi znoja bijahu kao kaplje krvi (usp. Mk 14,33-36; Lk 22,39-46).
Tko je najveći? (Lk 22,24-27). Evanđelist Luka donosi i raspravu i prepirku među učenicima o tome tko je među njima najveći. Nato je Isus odgovorio njima i svima ostalima da kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima, ali moli svoje učenike da to među njima ne postoji. Naprotiv, među njima trebaju vladati drugi odnosi, a to znači da najveći među njima treba biti najmlađi i najmanji, i predstojnik kao poslužitelj. I pita Isus tko je veći, onaj koji je za stolom ili koji poslužuje. I tvrdi da je veći onaj tko je za stolom, pa onda zaključuje da je on onaj koji poslužuje.
Nagrada apostolima (Lk 22,28-30). Isus tvrdi da su apostoli ustrajali u njegovim iskušenjima, a on im stoga predaje u baštinu Kraljevstvo što ga je dobio od Oca, te im naređuje da blaguju za njegovim stolom u njegovu Kraljevstvu sjedeći na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih. Isus im sve predaje u ruke, svoju Crkvu i sve što je u njoj uspostavio.
Čas odlučne borbe (Lk 22,35-38). Isus je zatim govorio o tome podsjećajući ih na ono kada ih je poslao bez kese, torbe, sandala, je li im tada što nedostajalo. Oni su odgovorili da im nije ništa nedostajalo. Tada im je rekao da onaj tko ima kesu, neka je uzme, a tko ima torbu, također neka je uzme! A oni koji to nemaju, neka prodaju svoju haljinu i neka kupe sebi mač da se ispuni sve ono što je o Isusu napisano: “Među zlikovce bi ubrojen“ (Iz 53,12), jer sve napisao o Mesiji, ispunja se. Apostoli su mu tada rekli da ne treba kupovati mač, jer oni imaju dva mača uza se. To je ona logika zvana “za svaki slučaj“, ali i to će Isus izbrisati iz kršćanske vjerničke svijesti i prakse. Saznavši tu činjenicu o mačevima, rekao im je da je dosta mačeva, dok on i ta dva ne dokine.
Isus uhvaćen (Mt 26,47-56) (Mk 14,43-50; Lk 22,47-53; Iv 18,3-12). U trenutku Isusova govora najedanput upade Juda, jedan od Dvanaestorice, sa silnom svjetinom i to naoružanom mačevima i toljagama. Njih su u dogovoru s Judom poslali glavari svećenički i starješine narodne. Prethodno im je izdajica Juda rekao da je Isus onaj koga on poljubi, te ga mogu uhititi. I tako pristupivši k Isusu Juda reče: “Zdravo, Učitelju!“, te ga poljubi. Isus mu je odgovorio: “Prijatelju, zašto ti ovdje!“ Međutim, odgovora nije bilo i već su Isusa uhvatili i svezali. Petar je onim svojim mačem tako zamahnuo, skočivši u obranu svoga Učitelja, da je odsjekao uho sluzi velikoga svećenika. Isus mu je rekao značajne riječi: “Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu.“ I dodao je da nimalo ne treba sumnjati u to da je Isus mogao zamoliti Oca svojega da mu u bilo koji čas pošalje više od dvanaest legija anđela da ga obrane od ovih uhoditelja. I to bez mačeva, toljaga… Međutim, tada se ne bi ispunile one riječi iz Svetoga Pisma koje se odnose na Isusov život koji treba biti žrtvom. Isus je ipak toj svjetini izrekao svoje riječi da su izišli kao na razbojnika s mačevima i toljagama kako bi ga uhitili i predali ondašnjoj svjetovnoj i duhovnoj vlasti. Isus je danomice sjedio u Hramu i naučavao narod a nitko ga nije zbog toga uhvatio niti tim prigodama, ali sada su došli po nj. No, naglašava da je sve to zato da bi se ispunila riječ proročka o njemu kao Mesiji. Dok je on zborio, njegovi učenici i apostoli su ga ostavili i pobjegli svaki na svoju stranu.
Kod Marka imamo da su ga svi ostavili i pobjegli. Zatim, on je opisao da je neki mladić išao za njim ogrnut samo plahtom, kojega su htjeli uhvatiti, ali on baci sa sebe plahtu i gol netragom nestade bježeći (usp. Mk 14,51-52). Luka navodi kako je Isus Judi u prigodi izdajničkoga poljupca rekao: “Juda, poljupcem Sina Čovječjeg predaješ?“ Također kod Luke čitamo da su pitali Isusa svi oni oko njega: “Gospodine, da udarimo mačem?“ A netko je iznenada udario mačem slugu velikoga svećenika i odsjekao mu desno uho. Isus je to sve zaustavio i uzeo uho, te ga postavio na mjesto gdje je bilo i najednom ga zacijelio. To je prvorazredni znak za sve te s mačevima i toljagama, ali oni nemaju oka da vide, ni uha da čuju ovako velike činjenice o zacjeljenju uha, što ga je učinio Isus, i to naočigled svima njima (usp. Lk 22,47-51).
Isus pred Vijećem (Mt 26,57) (Mk 14,53-65; Lk 22,54-55. 63-71; Iv 18,13-14, 19-24). Nakon što su uhitili Isusa, odveli su ga velikom svećeniku Kajfi, a kod njega se ubrzo sabraše pismoznanci i starješine. Za ovom svjetinom, koja je vodila Isusa, išao je izdaleka i apostol Petar i stigao do Kajfina dvora. Tu je ušao, sjeo sa stražarima i promatrao sve što se zbivalo i želio vidjeti svršetak svega ovoga uhićenja.
Glavari svećenički i cijelo Vijeće samo su uporno tražili nekakvo lažno svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli optužiti i potom pogubiti. No, nisu uspjeli tako lako pronaći unatoč tome što su se prijavili mnogi lažni svjedoci. Najednom su pristupila dvojica svjedoka koji su svjedočili da je Isus rekao da može razvaliti Hram Božji u Jeruzalemu i za tri ga dana sagraditi. Oni su nesvjesno lijepo posvjedočili o Isusu, unatoč tome što nisu razumjeli Isusov govor o razvaljenom i ponovno uspostavljenom Hramu, i to u tri dana. Potom se ustao veliki svećenik i priupitao Isusa zašto ništa ne odgovara na ovo o Hramu, zašto šuti. Ponovno priupita veliki svećenik ono što oni nikako nisu mogli prihvatiti, a niti razumjeti, a sadržano je u ovome njegovu pitanju: “Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?“ Na ovo pitanje Isus mu je odgovorio: “Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ Potaknut Isusovim odgovorom koji je za njega, velikoga starozavjetnoga svećenika, blasfemija, on razdrije svoje haljine u znak te ljutnje, te je rekao da je to Isusova hula i ne trebaju im više svjedoci. I svi su odgovorili: “Smrt zaslužuje!“
Potom su ga pljuvali udarajući ga i pljuskajući ga otraga, te su ga pitali, što je prešlo na izrugivanja njegovih čudesa: “Proreci nam, Kriste, tko te udario?“ Ovo su prva i prava zlostavljanja našega Isusa, koja su opisali uz Mateja također Luka i Marko. (Lk 22,63; Mt 26,67-68; Mk 14,65).
Kod Luke piše da su se čuvari Isusa Krista, kojega su udarali, poigravali se s njime i zastirući mu lice, zapitkivali ga: “Proreci tko te udario!“ Uz to oni su se nabacivali na nj mnogim drugim pogrdama.
Marko veli da se Petar grijao uz vatru sjedeći sa stražarima u dvoru velikoga svećenika. On također svjedoči da su se nizali mnogi lažni svjedoci protiv njega, čija se svjedočanstva nisu slagala, poklapala. Tako su ustali neki i lažno svjedočili protiv njega: “Mi smo ga čuli kako govori: ‘Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni’!“ Svjedočenja o ovome što je Isus rekao opet nisu se poklapala jedna s drugim, a razlog je što nisu shvatili Isusov govor u slici. Hram – slika svetoga njegova tijela bit će tri dana u grobu, tj. srušit će se, a onda će trećega dana uskrsnuti preobraženo. Na pitanje velikoga svećenika koje je glasilo: “Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?“ – odgovorio je Isus: “Ja jesam! I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.“ Veliki svećenik se rasrdio i razderao haljine odbivši sve ostale svjedoke, jer je to hula što je rekao, te su svi presudili da je zaslužio smrt. Luka navodi Isusove riječi da će od toga trena ispitivanja i smrtne presude Sin Čovječji sjedjeti zdesna Sile Božje. Kad je to rekao, oni će usklikom: “Ti si, dakle, Sin Božji!“ Isus je odvratio: “Vi velite! Ja jesam!“ (usp. Mk 14,53-65; Lk 22,66-71).
Petar se odriče Isusa (Mt 26,69-75; Mk 14,66-72; Lk 22,56-62; Iv 18,15-18. 25-27). Isus je prorekao Petrovo zatajenje i evo ovdje se kratko osvrćemo na taj čin Petrova odricanja Isusa s kojim je proveo tri godine zajedničkoga života. Upijao je Isusove riječi i djela, kao i sam Isusov lik u svoju svijest i svoje srce. Njegova slabost dovela ga je da je zatajio svoga Gospodina za kojega je bio spreman učiniti sve. Evo kako je tekao taj događaj iz Petrova života. Naime, dok je Petar sjedio vani u dvorištu sav zabrinut za Isusa kojega ispituje veliki svećenik i na nj potvaraju lažni svjedoci, pristupila mu je dvorska sluškinja prokazujući ga da je i on bio s Isusom Galilejcem. On je to zanijekao pred tom sluškinjom i pred svima ostalima govoreći da ne zna o čemu ona govori. No, izišavši u predvorje, zamijeti ga druga sluškinja, te i ona reče da je on bio s Isusom Nazarećaninom. Petar ponovno zanijeka sa zakletvom govoreći da ne zna toga čovjeka. Potom su k Petru prišli ostali nazočnici u donjim dijelovima Kajfina dvora govoreći mu u lice da je doista on od njih, tj. iz skupine Dvanaestorice koju je oko sebe okupio Isus, a razlog koji su iznijeli jest Petrov govor koji ga odaje. Nato se Petar stade zaklinjati i preklinjati da ne zna toga čovjeka. Međutim, najednom je Petar čuo glas pijetlov, te ga je cijeloga oblio znoj jer ga je to kukurikanje podsjetilo na onaj razgovor s Isusom koji mu je rekao da će ga triput izdati prije nego se pijetao oglasi u zoru. Sjetio se toga i izišao iz Kajfina dvora, te gorko zaplakao, od plača ridao.
Kod Marka imamo to da se pijetao oglašavao dva puta, a kod Luke je zapisano da je sluškinja oštro pogledala Petra, zatim kad se oglasio pijetao, Gospodin se obazre i upre pogled u Petra. Susrela se dva pogleda Isusov i Petrov. Tada se Petar sjetio Gospodinovih riječi da će ga tri puta zatajiti prije jutarnjega pijetlova kukurikanja, a inače pijetlovi se oglašavaju dva sata prije svanuća.
Don Ilija Drmić
