Zanati u Republici Srpskoj pali su na leđa starih zanatlija, često i penzionera, dok mladi, ako se odluče baviti nekim od njih, uglavnom odlaze u inostranstvo.
Sve je manje upregivača, vunovlačara i stolara. Trenutno su najtraženiji keramičari, a najteže je pronaći kovače.
Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže za “Glas” da se ovim poslom bavio i njegov otac, a tradiciju je nastavio i nakon njegove smrti 1994. godine.
Ostavio je svoj dnevnik u školi i uzeo čekić. Izrađuje sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača.
Izrađujem kose, sjekire, pijuke, motike i lopate. Sve su popularniji i ugostiteljski programi, ražnjevi, roštilji, sačevi, rekao je Milanović.
Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za obrtnički poziv.
Mladi nauče raditi i odu. Već sam ih trenirao 35. Ostanu godinu dana i nakon toga odu, najčešće u Njemačku, dodaje Milanović.
Iako su obrtnici posebno cijenjeni u europskim zemljama, i ovdje mogu ugodno živjeti.
Vjerujem da keramičari sada najbolje rade, čak mislim i bolje od doktora. Naplaćuju 22, 23 marke po kvadratu, a danas bez problema rade 15 kvadrata, rekao je Milanović.
Da bi netko bio dobar majstor, mora steći znanje, ali i imati mali dar i veliku želju.
Ako ima volje, mladi čovjek brzo nauči, ali kovački zanat je najteži, jer morate imati dara, kao i umjetnici. Od 56 mrkonjićkih požara koji su zakovani ostala su aktivna samo dva, rekao je Milanović.
Slično je i kada su stolari u pitanju. Zoran Grbić, koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata, potvrdio je za “Glas” da su ovi zanatlije traženi.
U mirovini sam, ali i sada me stalno netko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, puno sam radio. Mladih stolara nema, a oni koji brzo nauče odlaze u inozemstvo. Ovdje je važna točnost, ali sve se stječe radom i željom za učenjem. Na kraju krajeva, od ovoga se može dobro živjeti, uvijek je tako bilo, ali treba raditi, rekao je Grbić.
Dobar alat leđa čuva, kaže za “Glas Srpske” Jovica Bratić, direktor Zanatsko-preduzetničke komore Srpske, a bez dobrog majstora nema ni alata.
Stari zanati polako izumiru, za njih nema interesa. Prije svega, to je vunovlačar, tesar i ormandžija. Uz njih, tu su i obrtnici koji izrađuju stare nošnje, uglavnom kovači, kojih gotovo da i nema. Ko danas potkiva konje i pravi nakovnje i kose, rekao je Bratić.
Prema njegovim riječima, ključni problem je što je malo zanimanje mlađe populacije.
Mladi bježe od zanata, iako se sada od toga može dobro živjeti. Za radnike nema dnevnice manje od 60 maraka, za obrtnika minimalno 100 maraka. Mladi većinom odlaze na fakultet misleći da će im biti lakše ali i da će bolje zaraditi, što nije uvijek slučaj, rekao je Bratić.
Tvrdi da je ključno učenike usmjeriti tamo gdje su najjači i prepoznati njihove sklonosti.
Zašto mladi ne žele biti obrtnici, svi smo podjednako krivi. Prvo, obezvrijedili smo te obrte i ništa ozbiljno nismo učinili da ih rehabilitiramo. Moramo pobuditi njihov interes, rekao je Bratić.
Ne nestaju samo obrti, nego i radnici. Prema njegovim riječima, od svog rada mogu dobro živjeti zidar i pekar.
Keramičari su dobro plaćeni, a alat je također jeftin. Teško je naći takve majstore, a na njihove usluge morate čekati mjesecima, rekao je Bratić.
Dovoljno znanja
Privatnik ne traži diplomu, već samo posao. Jovica Bratić naglašava da su u javnom sektoru nužni, dok se u stvarnom svijetu traži samo znanje.
Radnici se prekvalificiraju, na zapadu im više ne treba diploma, jer oni koji žele, recimo, keramičarske poslove ili stolariju, a imaju i malo talenta, mogu naučiti za deset dana, rekao je Bratić.
