Na zidu njišu se sjene,
Bivaju čas veće, čas manje.
Na ognjištu šapću plamemčići
Zgara se suho granje.
Moj otac sijedi nijem.
Preda se objesio zemljave ruke
I kamenjem okrvavljene prste.
Za vrljikom šuškaju janjci,
Jasenovu granu brste.
Na vratima zinula noć crna ko raka.
Radosti ognja tiho se gase,
Tama guta na zidu sjenu.
Muk! Tek jedna ovca u izbi
Sanjajuć – blenu.
Petar Bakula