Goran Ivančić iz Velike Gorice i ove godine pješači od Zagreba do Međugorja.
Naime, Goran se svake godine upućuje na hodočašće u Međugorje pješice, a ovo je njegovo već 20. jubilarno putovanje.
Prvi put je krenuo na ovaj put 2003. godine, a njegova nakana je izrazito neobična – prestanak psovke i bogohuljenja hrvatskog naroda. On vjeruje da je prestanak tih negativnih izraza ključan za povratak sreće i napretka u hrvatskom društvu.
Nakana tog hodočašća kao i svakog drugog do danas je prestanak psovke i Bogopsovke hrvatskog naroda, jer naš narod nije nikada psovao do Jugoslavije, zatim prestanak izvanbračnih odnosa, kontracepcije, abortusa što je glavni razlog naše ovakve gospodarske situacije i zbog čega smo apatični i nesretni, rekao je za Dnevno.hr Goran Ivančić obraćenik iz Velike Gorice.
Goran Ivančić je svoje prvo hodočašće u Međugorje poduzeo nakon što je doživio čudesno ozdravljenje od raka. No, njegova vjerska putovanja nisu se zaustavila na osobnoj zahvali Bogu.
Njegova vjera i predanost narodu nagnali su ga na nevjerojatna putovanja pješice od Zagreba do Međugorja. Ove godine, krenuo je na put 4. rujna, a 14. rujna, nakon 9 dana hodanja, stigao je u Cista Provo u Dalmaciji, s planiranim dolaskom u Međugorje 16. rujna.
Goran dalje govori za Dnevno, kako je takvo putovanje izrazito zahtjevno ali “da je Gospodin predivan i da rješava sve probleme od koji su samo neki: bol, hladnoća, vrućina, glad, žeđ, neispavanost, smještaj koji uvijek zapne.”
Ali dodaje, “oslanjajući se na njegovu ljubav, Bog uvijek sve riješi.”
Tome je Goran naime svjedočio čak 20 puta krečući na put iz Zagreba do Međugorja za svoj narod, oslanjajući se samo na Božju providnost. Prvi put kaže, nije znao niti put do Međugorja, a ipak je stigao.
Gospodin vas ljubi, prolio je svoju krv za nas. Prije 2 tisuće godina zlo je pobijeđeno i imamo otvorena vrata raja. I da nam je sve najgore u životu, trebamo slaviti i radovati se Gospodinu zbog toga što je jedina stvar oko koje trebamo brinuti spas naše duše, rekao je Goran.
Goran, kako je više puta svjedočio dolazi iz tradicionalne katoličke obitelji koja se udaljila od Boga. Bio je samo kršten nije imao sakramente svete pričesti, ispovijedi i svete potvrde.
Svjedoči da je kao dijete vjerovao u Boga, a onda je imao sve što je trebao, bio je odličan učenik, sportaš i Bog mu nije trebao. Kaže da je u petom razredu odlučio da Boga ipak nema jer da ga ima on bi mu se pokazao.
Nakon toga sve što je imao počelo je nestajati, a u školi je bio sve gori i gori. U srednjoj školi nakupio je čak sedam jedinica, obraća se Bogu i traži ga da mu pomogne ispraviti ocjene, zauzvrat on će mu vjerovati. Svjedoči da je ocjene ispravi s neopisivom lakoćom, pa ponovno zaboravio što je obećao Bogu.
Iduće godine nakupio je 10 jedinica i ponovno se obraća Bogu. Bog mu i ovaj put rješava ocjene, a on opet zaboravlja na Boga. I tako se malo po malo rodio odnos u kojem on Boga traži kad ga treba, ignorira ga kad ga ne treba.
Tada mu je otac obolio od raka i unatoč njegovoj molitvi u potrebi otac je preminuo. To je opet ohladilo njegov odnos s Bogom sve dok sam s 24 godine nije dobio rak na limfi. Tu počinje svakodnevni molitveni odnos s Bogom i kroz operaciju i liječenje koje je trajalo pet godina on ozdravlja.
Međutim, kako je ozdravio, rak se vratio. Nije mu tada bilo jasno kako se on moli, njeguje odnos s Njim, a rak se vratio još progresivniji. Tada je odlučio primiti sakramente ispovijedi, pričesti i potvrde te se temeljito ispovjedio, a Bog mu je poslao i svećenika za duhovnika koji pripada karizmatskom pokretu.
I tu se, kako kaže, događa za njega nešto čudesno, rak koji se vratio, nestaje, a ponovna operacija nije potrebna. Shvaća da ga je zahvatila Božja milost ulazi u zajednicu Marijina legija po kojoj kaže, Bog opet čini predivne stvari u njegovom životu, a on kreće na svoje prvo hodočašće pješke Mariji u Međugorje.
Putovanje koje ni danas 20 godina nakon, očito nije završilo. Na tim putovanjima događale su se mnoge čudesne stvari o kojima Goran radosno svjedoči ali dodaje da je najveća vrijednost ovakvog putovanja “Božja ljubav koja se otkriva u svoj ljudskoj bijedi i nemoći, a koja u ovakvim situacijama bude potpuno ogoljena.”
