Zamisao se rodila spontano, u razgovoru, mašti, postala želja, san i na kraju stvarnost. Iz svog Posušja zaputile su se u Afriku, u državu Benin, da pruže ruku slabima, siromašnima, gladnima, ljudima izgubljene nade, koji žive na rubu života, daleko od prosječnog standarda, a kamoli od raskoši i svjetala razvijenog dijela naše civilizacije. Četiri hrabre djevojke – Matea Jukić, Anđela Vranjković, Darija Čamber i Martina Arapović, boravile su proljetos u Beninu mjesec dana u vlastitoj humanitarnoj akciji i svojim radom pomagale ljudima u potrebi i nevolji.
One su vrijedne, odgovorne, samosvjesne, visokoobrazovane mlade djevojke. Dok ne dobiju posao u struci, sve četiri povremeno rade na različitim poslovima, kako bi imale za svoje potrebe te kako ne bi bile na teret roditeljima. Na humanitarni rad u Afriku otišle su uz pomoć časnih sestara iz reda Marijinih sestara od čudotvorne medaljice, koje već nekoliko desetljeća humanitarno djeluju u Beninu.
Među njima su i tri Hrvatice – s. Maristela Galić iz Posušja, s. Dorotea Dunđer iz Žepča i s. Ivančica Fulir iz Zagreba. Iz Posušja je bila još jedna, s. Natalija Bešlić, koja je nažalost preminula.
Uspostavile su vezu sa sestrama i prenijele im svoju želju i naum, one su to prihvatile i hrabre mlade Posušanke krenule su na dug nepoznat put. No, nisu pošle praznih ruku.
Nekoliko dana prije polaska javile su se i razgovarale sa župnim uredima, vlasnicima tvrtki, različitim pojedincima koji mogu pomoći. Rekle su im svoju odluku da idu u humanitarnu misiju u Benin i predlagale im i molile da svojim prilozima pomognu ugroženim ljudima kojima je ljudska pomoć prijeko potrebna. To se pročulo po Posušju, došlo je i do općinskog načelnika Ante Begića koji ih je pozvao, upitao o čemu se radi i dao svoj prilog kao načelnik uime općine. Sutradan, dan prije njihova polaska u Afriku, na mrežnoj stranici općine objavljena je vijest o susretu načelnika i djevojaka.
– Mi smo već prije skupile dosta toga spontano. Radile smo to u tišini, nismo s tim imale iskustva, odnosno s takvom vrstom isticanja. Pomalo smo se bojale kako će ljudi reagirati. Međutim, ugodno smo se iznenadile kad se to objavilo. Ljudi su tako lijepo reagirali, zvali nas, donosili nam svoje priloge, svoj novac, pa nam je bilo žao što nismo ranije javno nastupile i najavile da se još više skupi – kazuju oduševljeno djevojke. No, skupljeno je 15.000 eura i s tim darom plemenitih ljudi krenule su putom zapadne Afrike, u Benin, na obali Atlantika i Gvinejskoga zaljeva.
Novo iskustvo
Prevezle su se iz Posušja do Venecije i s uzletišta “Marko Polo” zrakoplovom do Bruxellesa, potom presjele u drugi zrakoplov za Benin, u Cotonou, najveći grad te države, gospodarsko središte zemlje, čiji je inače glavni grad Porto-Novo. U putu im se pridružio volonter iz Baške Vode, Stjepan Vidović, koji je s njima u Beninu boravio deset dana. U Cotonouu su ih dočekale naše misionarke, sestre Ivančica i Dorotea, te volonter Vilim Mufić iz Zagreba, koji je sestrama pomagao sedam mjeseci i postao dio njih. Nakon tri i pol sata vožnje autom, dovezli su ih na odredište u selo Affamey, gdje boravi i djeluje Družba Marijinih sestara od čudotvorne medaljice. Same su iz svoga djevojačkog džepa financirale troškove odlaska i povratka, povratnu avionsku kartu 450 eura – prtljaga, put do Venecije, viza, testovi na koronu, cjepivo protiv žute groznice, džeparac, sveukupno pojedinačno oko 1000 eura.
– Raspitivali smo se i informirali o Beninu preko interneta, svoja iskustva prenijela nam je i Karla Petric, naša sugrađanka, koja je prije bila dolje, također kod sestara, i preko nje smo uspostavili kontakt sa sestrama. Bile smo dobro upućene, imale smo neku predodžbu i mislile da sve znamo, odnosno kako to izgleda i kako ćemo, ali kad dođeš, nije ni blizu tome kako smo zamišljale. Kad se to vidi i iskusi licem u lice, to je posve drugo iskustvo. Svi mi znamo što je Afrika, danas imamo dostupne medije i informacije, ali to je totalno drugi svijet s nezamislivom problematikom s kojom ljudi žive. Najveći šok doživiš kad se sjetiš kako su ti ljudi govorili da je Benin “OK država” i područje za Afriku, da ima još mnogo gorih država, pa se onda doista zapitaš – kako je to gore ako je ovdje ovako – govore o prvim dojmovima djevojke.
Prve sestre Hrvatice stigle su u Benin 1988. godine. Bile su to s. Dorotea Dunđer i s. Maristela Galić, nekoliko godina poslije pridružile su im se pokojna s. Natalija Bešlić i s. Jacinta Petrović, a u rujnu 2021. godine došla je i s. Ivančica Fulir. Danas je ukupno u zajednici Affamey 41 sestra i šest novakinja. U tom broju su tri sestre misionarke Hrvatice, a sve ostale su domaće sestre. Na čelu je zajednice s. Dorotea Dunđer. Trenutačno imaju i vode šest zajednica, dvije ambulante i dva sirotišta. U sirotištima živi oko stotinu djevojčica, sve su siročad, bez jednog ili oba roditelja ili su zbog teških životnih okolnosti odvojene od obitelji. Sestre vode brigu o njihovu odgoju, školovanju, zdravlju i ukupnom zdravom odrastanju i budućnosti.
– Volontirale smo u sirotištu Fifadji u selu Affamey i sudjelovale u svakodnevnim poslovima i rutinama sestara. Njihov dan počinje ranom molitvom i svetom misom, svaki dan naporno rade pod teškim klimatskim uvjetima, kako bi prehranile svoju zajednicu i djecu u sirotištu. Velikim dijelom žive od poljoprivrede, uzgajaju hranu i za djecu i za životinje. Imaju kokoši, patke, svinje, zečeve, koze i ribe. Pomagale smo im u svim poljodjelskim i kućanskim poslovima, svaki dan nam je bio ispunjen jer je posla uvijek bilo. U kasnim popodnevnim satima obradovao bi nas dolazak djece iz škole, a nakon svakodnevne večernje molitve slijedilo bi učenje. Ni jedno dijete za koje se ne plati školarina ne može ići u školu jer socijalni sustav u Beninu ne postoji, a škola je jedina prilika da se možda izvuku iz bijede – kazuju Matea, Anđela, Darija i Martina.
Obilazeći selo Affamey te još tri sela na vodi vidjele su i spoznale, kako rekoše, surovu realnost, bijedu i siromaštvo Afrike. U Affameyu ljudi žive u skromnim zemljanim kućama, u nehigijenskim uvjetima, bez struje. Cijelo selo opskrbljuje se vodom iz nekoliko bunara, seoske ceste i putovi su za kišnog razdoblja blatnjavi, a u sušnom se s njih diže crvena prašina… Drvene kuće u selima na vodi su sojenice, tek koji metar iznad vode. Vlada neizvjesnost hoće li izdržati u kišnoj sezoni ili će ih velika voda potopiti.
Novac prikupljen od plemenitih i dobroćudnih ljudi koji su donijele iz Posušja, predale su sestrama da ga one rasporede i upotrijebe kako je najbolje i najkorisnije. No, u dogovoru sa sestrama, pokrenule su jedno humano djelo, humani čin, koji će se financirati od dijela tih sredstava. U selu Affamey živi gubavac Pascal. Sestre brinu i skrbe o njemu, redovito ga posjećuju, donose mu hranu i pružaju zdravstvenu njegu. Pascal živi u zemljanoj kolibi, točnije u preostalom dijelu kolibe jer mu je olujno nevrijeme porušilo i odnijelo znatan dio i pitanje je kad će srušiti i uništiti ono što je ostalo.
– Kada smo posjetile njegov dom, srce nam se steglo u prsima. Sestre su dogovorile projekt s radnicima koji će graditi kuću te nabavile radni materijal, a sve se financira donacijama iz Posušja. Pitanje je bi li gubavac Pascal uopće preživio kišnu sezonu koja dolazi u tako porušenoj kući, s obzirom na svoje zdravstveno stanje. S pravom možemo reći da je ovaj mali projekt od velike vrijednosti i s ponosom ističemo humanost naših sugrađana – navode djevojke.
Zbližile su se s ljudima, s djecom i odraslima, svakodnevno im u praksi pokazujući svoje humano lice. Od svoga džeparca kupile su na tržnici platno koje im se dopalo i seoska krojačica sašila im je tradicionalne domaće haljine. Donijele su ih za uspomenu kući u Posušje, a, inače, većinu odjeće koju su donijele u Benin, osim nekoliko primjeraka u kojima su u povratku putovale, ostavile su u sirotištu.
Kako se skupio novac
– Više smo mi na dobiti s tim odlaskom i boravkom, nego što smo mi njima nešto dale. Zahvalne smo Bogu što smo sebi mogle priuštiti ovo iskustvo, naš je dobitak u duši i srcima, bogatije smo se vratile nego što smo otišle – naglašavaju Matea Jukić, Anđela Vranjković, Darija Čamber i Martina Arapović.
Od njihova povratka kući za koji dan proći će tri mjeseca. Pitamo ih čuju li se sa sestrama, ima li novosti iz Affameya i Benina.
– U kontaktu smo, javljale su nam se stalno, pitale su nas nakon povratka kako smo, jesmo li se možda razboljele. Javljaju nam koje je dijete dobilo haljinu, hlače ili majicu od nas četiri.
To nas dira i raduje. Rekle smo im da nam se obrate kad god im nešto treba. Sestra Ivančica poslala nam je poruku da imaju poteškoća zbog nestašice dizela. Želja im je nabaviti nekoliko solarnih ploča i konvektora, kako bi imale dovoljno jako svijetlo u ambulantama za kvalitetniji rad s pacijentima. Na društvenim mrežama post o tome dijelio je i svećenik Stjepan Ivan Horvat pa su ljudi diljem Hrvatske uplaćivali svoje priloge. To smo poslale i podijelile prijateljima i ljudima koji su se odazvali i prije, kad smo se spremale za Benin. Skupila se određena svotica novca, otišle smo u Imotski i uplatile na njihov račun – govore djevojke.
Javili su im i radosnu vijest da je Pascal dobio novu kuću, da je sretan, poslali su i fotografije. Zidovi su od zemlje, ožbukani s unutarnje i vanjske strane, popravljena je jedna strana krova, druga je bila u redu. Napravljena je betonska zaštita oko ruba kuće da voda ne odnese zemlju, a može služiti i kao klupica za sjedenje. Postavljena su vanjska vrata i dva prozora te solarni panel koji mu navečer daje struju za dvije žarulje.
