U posljednjih sedam godina u Njemačku se iselilo 53.880 bh. državljana, pokazuju službeni podaci njemačkog zavoda za statistiku, a prema kojima je u Njemačkoj 31. prosinca 2020. živjelo 211.335 državljana BiH, piše Večernji list BiH. Ako se ovaj podatak predstavi u odnosu na broj stanovnika po gradovima, pedantni njemački statističari zabilježili su kako je BiH izgubila dva grada veličine Trebinja ili gotovo čitav Doboj, gotovo pola Mostara ili Tuzle ili gotovo cijelo Istočno Sarajevo. U ovaj broj nisu uključeni oni koji su u Njemačku otišli s putovnicom neke druge države.
Pitanje s kojim se suočava gotovo svaka mlada osoba u BiH jest – je bolje otići u nepoznato ili ostati i popunjavati duge popise službi za zapošljavanje? Ipak, birajući između dvije teške odluke, otići ili ostati, mladi se sve češće odlučuju otići. Život u tuđini nije lagan, ali unatoč svim nedaćama koje čekaju čovjeka u prilagođavanju novoj sredini i svim izazovima na tom putu, kako u privatnom tako i profesionalnom smislu, mladi ljudi odlučni su ostvariti svoj plan. Za većinu onih koji žele otići prvi izbor je Njemačka. Upravo ova zemlja uvodi nova pravila za useljenike koje uskoro očekuje pet faza prilagodbe.
U novom nacionalnom akcijskom planu za integracije u Njemačkoj, između ostalog piše i kako se od novih useljenika očekuje sudjelovanje u općem društvenom životu, a ne samo u životu zajednice svojih sunarodnjaka. Na nacionalnom planu za integracije radilo se tri godine, u njegovu stvaranju sudjelovalo je 300 predstavnika njemačkih država, gradova i 75 migrantskih organizacija, a usvojen je prije mjesec dana. Njemačka politika shvatila je da samo osiguranje radnog mjesta više nije dovoljno kako bi migrante uspješno integrirala u njemačko društvo. Program integriranja mora biti puno detaljniji i temeljitiji. Tako se novi plan sastoji od pet faza podijeljenih u 100 točaka s osnovnom premisom – integracija mora početi još prije dolaska u Njemačku. U prvoj fazi, koja počinje još u matičnim zemljama, traže se oni koji su voljni obrazovati se i raditi kako bi se privukla deficitarna, ali i kvalificirana radna snaga. Druga faza uključivala bi mjere početne integracije, kao što su učenje jezika, savjeti za početak svakodnevnog života, priznanje ranije stečenih kvalifikacija.
Treća bi faza bila posvećena uključivanju i sudjelovanju u njemačkom društvu, a pritom se misli i na integraciju na tržište rada, ali i građanski angažman, gdje je očigledno kako se od novih useljenika u Njemačku očekuje sudjelovanje u općem društvenom životu, a ne samo u životu zajednice sunarodnjaka iz zemlje iz koje potječu. Četvrta faza bavi se osnovama za rast društva, što znači omogućavanje useljenicima da ravnopravno sudjeluju i imaju koristi od zdravstva, kulture, medija i sporta, dakle potiče se raznolikost u ovim sferama.
U petoj fazi cilj je učvršćivanje pripadnosti i solidarnosti sa svojim novim susjedima i njihovim društvom, čiji useljenici postaju dio. Tu se podrazumijeva povećanje stupnja naturalizacije, građanskog obrazovanja i sudjelovanja u njemu, jednake prilike na tržištu rada i kada se radi o poduzetništvu i o javnom sektoru.
