Ova 29. nedjelja kroz godinu – C donosi nam ulomak iz Evanđelja po Luki s naslovom Ustrajnost u molitvi (Lk 18,1-8). Sam naslov, koji je nastao na temelju prve uvodne rečenice u ovaj odlomak, mnogo nam kaže. Prva činjenica jest ta da čovjek okrenut licem Bogu, svome tvorcu, treba s njime suobraćati kroz određeni tihi razgovor što je nazvan molitva, a druga istina jest da trebamo biti ustrajni u redovitosti svoje molitve pred svojim Bogom. Molitva stišava sveukupni čovjekov tjelesno-duhovni sustav, smiruje ga i oslobađa od svih strasti, nagona, htijenja, želja i mnogočega drugoga. Ove temeljne odrednice molitve Isus je ispripovijedao svojim sljedbenicima u obliku prispodobe koje su apostoli, učenici i svi ostali slušači s lakoćom pamtili, prepričavali ih svojim najbližim životnim suputnicima i suveznicima.
Svoju prispodobu Isus je otpočeo pripovijedanjem kako je u nekom gradu postojao određeni sudac, čiji je opis vrlo strahoban i podsjeća nas na neke naše osobne životne promašaje u životu i djelovanju bez obzira na naša zvanja i zanimanja. Isto tako dolaze nam u svijest slike naših suvremenika koji se isto postavljaju u ljudskoj zajednici, te se i za nas i za njih može reći da se Boga ne boje i da ne mare za ljude s kojima žive i rade na temeljnome zadatku ostvaraja vlastitoga života u suodnosnosti sa životima i življenjima s ostalim ljudima u svojim sredinama.
Ovdje je vrlo zanimljivo zamijetiti da ovaj sudac iz prispodobe Boga nije nijekao, nije problematizirao njegovo postojanje, nego se veli samo to da se svoga tvorca Boga i svega što jest stvoreno i postojeće nije bojao. Nije se njega plašio ni strašio bez obzira na svoje poslove i stavove, a kao sudac zamijećeno je da za ljude nije mario, što je vrlo loša odlika sudaca, i ne samo njih nego i sličnim ljudima po službi koja dohvaća pravednost Božju i nevolju ljudsku. Možemo reći da su mu odnosi prema Bogu i prema ljudima bili nedolični, grješni, neprihvatljivi s bilo kakvih gledišta, a poglavito s religijskih, čovječnih i društvenih. Njegovi stavovi sve niječu što ima vrijednost, jedino se u njemu rađa kriva slika samoga sebe što je ustvari pretvaranje te slike sebe u nakaradno božanstvo koje ruši stvarnoga Boga s njegova pijedestala i stavlja na nj sebe, te posve zanemarujući sve vrijednosti osobnosti čovjeka pojedinca i njegove zajednice na planetu Zemlji.
U tome istome gradu živjela je i neka udovica. Inače je u židovskoj zajednici isticano dostojanstvo žene udovice bez obzira na broj rođene djece sa svojim mužem. Posve je naravno da udovica koja njeguje i odgaja više djece, ima i više socijalne naklonosti. Djeca su posebno voljena jer njihovim redovitim rađanjem i postojanjem nacija raste i živi. Bez dostatnoga rađanja djece narod može izumrijeti. Oni koji guše začeće i rađanje na bilo koji i kakav način, ne žele dobro svojoj naciji, poglavito onoj po broju puka manjoj. Židovi su cijenili mnogobrojnost obitelji, jer su bili svjesni da će nestati što zbog progona, što zbog ratnih nevolja, što zbog stradavanja i umiranja zbog neimaštine.
Ova udovica dolazila je k spomenutome sudcu jer je zbog nečega optužena od nekoga neimenovanoga tužitelja. Možemo pretpostaviti da su problemi nastali u široj obiteljskoj zajednici nakon preminuća njezina muža i nakon pokušaja diobe imanja i vlasništva između braće. Govorila je tome sudcu: “Obrani me od moga tužitelja!“ Taj sudac, koji se Boga ne boji i koji za ljude i njihovo dostojanstvo ne mari, nije htio zadugo raščlanjivati njezin slučaj i tragati za pravednim rješenjem. Ova udovica bila je uporna i dodijavala je tome svome sudcu i branitelju čestim dolascima, koji je napokon zaključio da mu dodijava svojom svakodnevnom nazočnošću što mu je u svijesti prelazilo u trajno, čak vječno mučenje, činilo ga je bolesnim čovjekom. Patološka unutarnja konfliktnost dolazi zbog sraza između idealnih vrijednosti koje su od Boga i zbog nepoštenoga djelovanja s ljudima i igranja s njihovim sudbinama. Upravo na temelju udovičina stava i upornosti, što je ustvari povezano s pravdom koja je Božja činjenica i istina, mogao je ovaj sudac zaključiti da kroza nju progovara sam Bog, jer je on istina nad svakom našom zemaljskom istinom. Ako nepravedni sudac nije uspio tada to spoznati, moguće je da je uslijedila u njegovu promišljanju ta spoznaja nakon obrane ove udovice u kasnijem njegovu životnom razdoblju.
I Gospodin Isus je svojim slušateljima ove prispodobe uskliknuo govoreći: “Čujte što govori nepravedni sudac!“ Razmislite kako razmišlja zemaljski umišljeni sudac koji zanemaruje Boga i bližnjega svoga, koji se Boga ne boji i koji za ljude sa svim njihovim nevoljama i grijesima uopće ne mari. Stoga im na temelju ove prispodobe poručuju ovu istinu iz ove suzne i uzne doline: Ako nepravedni sudac pristaje na obranu one uporne i poštene udovice, koliko li će pravedni Bog obraniti svoje izabrane koji svaki dan i svaku noć vape k njemu, pa sve ako i odgađa egzistencijalnu njihovu datost što su je izrekli u tolikim ustrajnim molitvama. On će svojima pomoći i uslišiti njihove molitve, te će ih obraniti od svih njihovih progonitelja i neprijatelja. I ne samo obraniti, nego i nagraditi vječnim životom i istinskom radošću koja im je ubijena u ovome zemnom životnom hodu. Uz to progovorit će po svojim sljedbenicima tim usijanim glavama da je istina i pravda u Božjim rukama a ne u njegovoj umišljenoj veličini.
Na kraju ovoga evanđeoskoga odlomka s ovom prispodobom Isus s posebnim uzdahom izgovara ovu rečenicu: “Ali, kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Očito je kod ovoga sudca i sličnih osoba toga vremena bio problem i vjere u Boga. Kad čovjek ne vjeruje ni u što, onda izokreće vrijednosti naopako. To smo osjetili na ponašanju ovoga sudca. Tako je uvijek kroz povijest bilo, a i sada se svašta zbiva kad ljudi izgube vjeru ili je potisnu duboko u podsvijest, te rade, vrše, čine, obavljaju što god im padne na pamet, a sve je to, nažalost, najprije protiv Boga, a potom protiv čovjeka i njegove zacrtane Božje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Don Ilija Drmić
