Uskrs se slavi na uspomenu uskrsnuća Isusa Krista iz groba. Uskrs uvijek dolazi u prvu nedjelju koja pada nakon punoga mjeseca, i to poslije proljetnoga ekvinocija, odnosno ravnodnevnice 21. ili 22. ožujka. Tako je Crkva uvela slavljenje Uskrsa kao pomičnu svetkovinu koja ne može biti prije 22. ožujka, niti kasnije 25. travnja. Ukućani ustaju toga dana ranije nego obično. Muška čeljad: dječaci, momci i oženjeni ljudi prilaze jedni drugima već u rane jutarnje sate, čestitajući jedni drugima Uskrs i tucaju se obojenim jajima. Običaj tucanja jajima, koja mogu biti obojena, išarana i čista, shvaćen je kao svojevrsni oblik igre koja je podugo trajala, a u njoj su posebno uživala djeca. Jaja bi suparnici uzeli i malo oprobali tvrdoću a ujedno provjerili radi li se o pravom skuhanom kokošjem jajetu. Onda se govori tko će leći, a tko će tući. Jaje se drži u šaci tako da protivnik ne može udariti sa strane i razbiti ga nego samo u vrh jajeta. Čije se jaje razbije, ujedno se i uzima te se kasnije oguli i pojede s malo soli. Postupak se ponavlja s drugim jajetom. Postoji još jedna igra kojom su se zabavljala djeca, a zove se koturanje jaja, koja se sastojala od sljedećega: treba biti više igrača koji imaju podosta skuhanih jaja, koja su ujedno i išarana raznim motivima; jaja se koturaju kao u balotanju i tko najviše porazbija jaja, taj je pobjednik i nosi sva jaja kući i potom ih jede s drugima.
Domaćica za doručak priredi kuhano jelo, pored suhoga jela s jajima i kruhom kojeg je nosila u crkvu na bdijenje ili vigiliju, te na uskrsnu misu radi blagoslova. Pošto ukućani posjedaju za stol, koji je dekoriran suhim cvijećem, graničaca s obješenim jajima, obavi se uobičajena molitva, a zatim Vjerovanje. Prije početka drugoga jela, svi prisutni uzmu od izdrobljenoga blagoslovljenog jela, a potom nastavljaju s doručkom. Kada dođe vrijeme, gotovo sva kućna čeljad, koja nisu spriječena, idu u crkvu. Po selima sve oživi od pjesme, svirke i veselja. Nakon korizme, sav narod osjeća neopisivu radost koju je donio Uskrs. Poslije mise, kada se izađe iz crkve, nastavlja se s čestitanjima, tucanjem jajima, pjesmom, svirkom, igrom i veseljem.
Znakovi Uskrsa. Znakovi uskrsne radosti jesu: uskrsni oganj, uskrsna svijeća, uskrsni hvalospjev, uskrsna služba riječi, uskrsni krsni zdenac s blagoslovljenom vodom, uskrsna jaja i blagoslov jela.
Uskrsni oganj. Ognjište je simbol obitelji i zajedničarskoga života roditelja, djece i ostalih članova. Ondje gdje tinja oganj, tu je prisutan život. Hladna je kuća prazna. Bog je izabrao oganj kao znak svoje prisutnosti. On otkriva Mojsiju svoje ime u plamtećem grmu: “Ja sam onaj koji jesam“ (Izl 3,2). Grm gori, a ne izgara, označava Božju vječnost i njegovu neograničenu ljubav kojom ljubi svijet i čovjeka. U obliku ognja na Sinaju Bog govori narodu. “Brdo Sinaj zavilo se u dim, jer je Jahve u obliku ognja sišao na nj“ (Izl 19,18). U uskrsnoj vigiliji i misi svećenik blagoslivlja oganj pred crkvom. To je drag obred. Pun je tajnovitosti i mistike. Od toga blagoslovljenog ognja pali se Uskrsna svijeća, slika Krista “svjetla od Svjetla“. Svijeća je znak ljubavi i svetih želja što pobuđuju kršćane u zemaljskom životu na ljubav i dobrotu. “Posveti ovaj novi oganj i daj da nas ovi vazmeni blagdani tako ražare nebeskim željama“, moli se u blagoslovnoj molitvi ognja. Taj oganj pred crkvom u predvečerje ili u dubokoj noći podsjeća nas na Božju ljubav koja mora razveseliti naša srca i širiti se na cijeli naš život, na međuljudske odnose i na naš svakidašnji život i rad.
Uskrsna svijeća. Svijeća nas prati poput kakva znaka čitavoga života, od krštenja do smrtne postelje i groba, ali nam najviše govori kod svečanosti uskrsne noći. Tko sudjeluje na obredu uskrsnoga bdijenja, mogao je vidjeti kako se svijeća pali od blagoslovljenoga ognja, znaka Božje prisutnosti. Svećenik ili đakon, unosi zapaljenu Uskrsnu svijeću u mračnu crkvu i pri tom tri puta kliče pjevajući: “Svjetlo Kristovo“, a vjerni puk odgovara: “Bogu hvala!“ U tom trenutku svijeća označava Spasitelja, svjetlo svijeta što naša mračna srca zapaljuje, osvjetljuje. Od njezina svjetla pale vjernici svoje male svijeće i tako postaju zajednica, jedno s Kristom. Očit znak da je Krist pobjednik nad svakom mrklinom, mrakom, jer je nadjačao smrt i grijeh. Svjetlo postaje znak novoga života. Svijeća se postavlja na svijećnjak. Bit će paljena četrdeset dana na spomen Kristova prebivanja na zemlji od svoga uskrsnuća do uzašašća. Od ove svijeće pale se svijeće krštenika za vrijeme krštenja.
Put svjetla – Via lucis. Ovdje ćemo spomenuti i pobožnu kršćansku običajnu vjersku vježbu nazvanu Put svjetla – Via lucis. Ona traje od Uskrsa do Uzašašća, te Duhova. To nas povezuje s onim što proživljavamo i obavljamo u korizma s naslovom Put križa – Via crucis. Put križa je patnja, bol, trpljenje, a Put svjetla je slava, uskrsnuće, Duh Sveti, raj. Postoji izreka: Per crucem ad lucem – Po križu do svjetla. Ilija Drmić
