Iako je čovjek pripremljen na prirodni slijed događaja i svjestan je trenutka kojeg očekuje,međutim bez obzira na sve nemoguće je nadomjestiti prazninu koja nastaje trenutkom gubitka,jednostavno se javlja silna želja za iskazivanjem ljubavi koju čovjek kroz život nosi u sebi,te shvaća koliko toga bi još trebao reći,ocu,suprugu,prijatelju,koliko je toga još možda ostalo neizrečeno,javlja se silna želja za izmirenjem ne vlastitim već želja da onaj koji je na kraju puta ode smiren i okružen spoznajom da je voljen i da će tako zauvijek biti.
A ti Ivica odlaziš zadovoljan s ovog svijeta u neki ljepši svijet jer si voljen i okružen svojim najmilijim,svojim prijateljima,su braniteljima s kojima si u svakom trenutku Domovinskog rata bio spreman dati svoj život kao najuzvišeniju žrtvu koju može čovjek prinijeti svojoj Domovini služeći milosrdnom Bogu stvoritelju svega živoga.
Odlaziš, ali će kroz tebe živjeti istina o Domovinskom ratu i pravima razvojačenih Branitelja HVO-a koja za svog života nisi dočekao,premda si unio cijelog sebe u tu borbu sa svojim kolegama razvojačenim Braniteljima HVO-a kao i u vrijeme Domovinskog rata no dočekati će je tvoja supruga Matija,tvoj sin Petar i tvoje kćerke Adrijana i Marijana.
Nama koji još uvijek hodamo stazom života u susret tebi zauvijek ostaje zadatak i obveza nastaviti našu zajedničku borbu koju privodimo svome kraju.
Neka ti je laka hrvatska zemlja po kojoj si hodao,koja te je iznjedrila hrvatskom narodu i koja te konačno uzima sebi kao zahvalu za sve što si joj dao.
Počivao u miru Božjem!
URB HVO-a ŽZH
