Matilda Flisar (75) probudila se oko ponoći. Nešto joj je teško pritisnulo prsni koš. Mislila je da Franji (76) nije dobro.
I nije mu bilo, ali nije on bio taj koji ju je prikovao za krevet. Ono što je vidjela prestravilo ju je.
– Na trbuhu mi je klečao mršavi čovjek, odjeven skroz u crno, s vunenom kapom preko lica, samo s prorezima za oči. Kao neki marsovac. I počeo me tući. I tukao me i tukao šakama.
Drugi je klečao na Franji i njega boksao. “Pi… ti materina, daj novac, daj novac”, vikali su. I vikali i vikali. Struju su iskopčali, imali su lampe. Pronašli su ušteđevinu, 1900 eura, sve što smo imali – s mukom se prisjeća Matilda najgore noći u svom životu, one kad je rekla: “Ubijte me, samo me prestanite tući”.
Bio je to uvod u pljačku dvoje staraca u međimurskom Juričaku krajem svibnja. Epilog su ukradeni novac i nekoliko vrijednosti, što im je manje važno, te izgubljeni dom i miran san koji više neće moći vratiti. Tko je opljačkao dom Flisarovih i prebio ih, istražuje policija.
Napad se dogodio točno godinu dana nakon što je politika obećala Međimurju, kao zalog sigurnosti, poslati više policajaca. Inzistiranje Međimuraca bio je odgovor na nekoliko ubojstava i niz razbojstava koja su zaredala u kratkom vremenu.
Mirno i rustikalno Međimurje, gospodarski sve uspješnije, u jednom je trenutku postalo nesigurno za život. Zagreb je obećao pomoć, ali dosad nije ispunjena ni trećina obećanja. Poslano je šest policajaca.
Matilda i Franjo nove su žrtve.
Ona je rođena i odrasla u obližnjem Vučkovcu, Franjo je Slovenac. Cijeli su život radili u Sloveniji, djece nemaju, a kad su otišli u mirovinu, preselili su se u pitoreskni Juričak. Prava je to šumska idila. Do njihove kućice iz snova za starije dane, skrene se s ceste malo iza toplica Sveti Martin. Uz pedantno uređene međimurske voćnjake makadamom se vozi ravno u šumu. Oko kilometar u šumi mala je uzvisina i tu je dom obitelji Flisar.
Bio.
Oni u toj kući više ne mogu živjeti.
– Kad su razbojnici pronašli novac i sve pretražili, nastavili su razbacivati stvari, razbili su luster, divljali su. Skinuli su nam satove s ruku, uzeli još nekoliko zlatnih predmeta, uspomena. Odnijeli su mobitele. I moj vjenčani prsten su uzeli – žulja Matilda koščati prst na kojemu je pola stoljeća bio vjenčani prsten. Nikad ga ona nije skinula. Lopovi jesu.
Teror u domu međimurske starčadi se nastavio.
– Oko glave su mi preko usta zalijepili široku ljepljivu traku i njom mi zavezali i ruke. Franji su noge zavezali remenom za hlače, a ruke kabelom od struje. Kad su otišli, pomicala sam ruke da se traka opusti i opustila se. Odvezala sam Franju i znala sam da moram po pomoć. Mobitele su nam uzeli – ispričala je za Jutarnji Matilda.
Onako pretučena i nasmrt uplašena, uspjela se, kaže, dovući do auta i otići po pomoć.
Ozlijede su njoj i suprugu sanirane u Županijskoj bolnici Čakovec. Imaju hematome po licu, rukama, na leđima. Tijelo ih boli. Duša više.
Cijeli su život radili u pečalbi da mirno provedu starost. I bila je mirna tu, na šumskom proplanku, donedavno. Ni kad su ih opljačkali prije pet godina, nisu se uplašili. Lopovi su provalili dok ih nije bilo doma, odnijeli im ušteđevinu od mirovina i otišli.
– Krađa je ružna, ali nismo niti pomislili seliti se. Sad su nas potjerali. Nisam više mogla zaspati u kući. Ako bih i zadrijemala, naglo bih se trgnula, srce mi je udaralo kao ludo. Ne možemo više tamo živjeti i evo nas u ovim godinama u podstanarstvu – priča Matilda.
Nije više spokojna, osjeća se ranjivo, a i o Franji treba brinuti On se teško kreće s dvije štake, najradije bi u dom, ali rekli su joj da njihove mirovine nisu dovoljne za dvokrevetnu sobu, da se ne razdvajaju.
