Staze i putovi do planinskih pašnjaka, gdje se iz južne Hercegovine na ljetnu ispašu izgonila i izgoni stoka, uglavnom ovce, nisu skroviti kao nekada.
Do prvih pašnjaka i prvih planištara koji se bave sezonskim stočarstvom dolazi se solidnom asfaltnom cestom koja iz Posušja vodi prema Rakitnu, a dalje planinskim visovima do zaravni i ljetnih pašnjaka oko Blidinjskog jezera, Svinjače na zapadu, pa onda na sjever preko Prokosa i Trebiševa, sve do Zlopolja, piše Večernji list
Nekad brojna stada
Tim su stazama nekada stizala brojna stada iz naselja oko Ljubuškog polja, Broćanske visoravni i Bekije. U odnosu na vremena prije pola stoljeća, po brojnosti stada i stoke sezonsko stočarstvo svedeno je na tragove.
Spuštajući se niz Vitrenjaču uočili smo stado uz rub Blidinjskog jezera. Zatekosmo i planištare Dragana Ivankovića ispod Vitrenjače i Dinka Zlomislića Bajića sa Sesaruše.
Uz svoje, nekada je ovce izgonilo od 25 do 35 ljudi, ove godine od devet s prostora Ljubuškog i Čitluka. Ljudi imaju poviše ovaca od 30 do 60-ak, kaže Dragan Ivanković, planištar iz Donjih Hamzića kod Čitluka, ističući kako je ovo cjelodnevni posao.
Ujutro od devet pa navečer do sedam ovce se puste na pašu. Uvečer kada dođu, pomuzu se, ujutro isto. Nakon mužnje, cijedi se mlijeko. Strogo se pazi na čistoću. Mlijeko se cijedi kroz 10-15 gaza jer ako nije čisto, ni sir nije u redu, kaže Dragan te ističe kako godinama ima iste kupce, dolaze na planinu i uzimaju.
Sir se, kako reče, “ne može okrenuti”. No posao izumire.
Mladost ode vani, mi stari još se ovime bavimo. Zašto? Nemaš u ovom poslu slobodne dane, uz stoku moraš biti non-stop. Malo ih je danas na to spremno, kaže Ivanković koji svoje stado od 200-tinjak ovaca izgoni oko 1. svibnja pa preuzima tuđe i na planini ostaje okvirno do 1. studenoga.
Prema tradiciji, ovce od pobočara, odnosno ovčara – ljudi koji daju ovce na čuvanje, vraća o Svetom Mihovilu – 29. rujna. Draganu na razgovor došao je Dinko Zlomislić Bajić iz Rakitna koji ima stan – kuću, u kojoj boravi ljeti, na obližnjoj Sesaruši.
Potječe iz obitelji s 14 djece, sedmero je živih.
Mi nismo osjetili glad, radili smo, bili na Blidinju i radili. Kad smo bili na okupu, imali smo bikova, krava i konja od 15 do 17 grla i 30-ak ovaca. Izgonili smo ovce od ovčara, otac i sestre su ih čuvali. Tuđe ovce smo izgonili sve do posljednjeg rata, kaže Zlomislić iz obitelji nadimka Bajić.
Jedno vrijeme njihov “stan” na Sesaruši, kao i ostala imanja, bio je napušten. Kada je Dinko, kaže, otišao u mirovinu, vratio se tradicionalnom obiteljskom poslu, ali sada, umjesto ovaca, čuva svojih desetak krava.
Večernji doznaje i da je 60-ih godina 20. st. na Blidinju bilo oko 300 stanovnika, sada tek nekolicina. Pamti da je Blidinjsko jezero samo jednom presušilo, “devedesete godine”. Naravno, i kravlji sir iz mijeha ide k’o alva, unaprijed se proda.
I Boro Pinjuh iz Čerigaja kod Širokog Brijega, koji ima stan u predjelu zvanom Grla, nema problema s plasmanom sira, veli, ide “kao podmazan”. Taj je dan Boro stado, koje je uz svoje ovce kompletirao od 20-ak ovčara s područja Ljubuškog, Čitluka, Gruda i Duvna, na pašu gonio prema Blidinju.
Osigurati vodu
Ova sezona je dobra, kiša je pala na vrijeme – krajem srpnja, stoka sada ima sitne trave i ovce mogu biti site dok pođu kući. Ima i vuka, medvjeda i divlje svinje, ali, hvala Bogu, do sada štete nije bilo. Imam pet tornjaka, malo su postariji, ali ovaj me prati, veli Boro pa na upit može li naći pastira, odgovara:
Ne mogu ni da plaćaš dukatima. Ako i nađeš, ostane mjesec dana i zbogom, dodaje.
Pitamo i što bi trebalo da ih se više uključi u ovaj posao.
Trebalo bi štale i lokve organizirati kako bi stoka imala sigurnu vodu. Kod nas kad zasuši, moramo ih goniti na jezero ili kupovati vodu. Ovaj posao nije težak, ali je dosadan mladima. Ovo je i obveza, kaže nam Boro.
