Ovdje ćemo razmišljati o Isusovu ukazanju učenicima na Tiberijadskome jezeru/moru. Već smo se susretali s nazivima koji označavaju ovo jezero/more uz ovaj naziv iz odlomka (Iv 21,1-23), i to iz Dodatka Ivanovu evanđelju, a ti su: Galilejsko more/jezero i Genezaretsko more/jezero. U lađi po ovome Tiberijadskome moru u ponedjeljak 24. listopada 2011. plovio sam kao hodočasnik u Svetu Zemlju i u sebi molio Slavospjev stvorenja Bogu misleći na detalje iz svete povijesti i pogotovo iz života našega Gospodina.
Čudo ulova riba poslije uskrsnuća Isusova. Ovom zgodom ukazanja na Tiberijadskome moru bili su nazočni Šimun Petar, zatim Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov, te još druga dva Isusova učenika. Budući da su bili vrlo bezvoljni zbog svega što se zbilo s Isusom, njima je Šimun Petar, da bi ih istrgnuo iz pospanosti, hrabro rekao: “Idem ribariti.“ Nije htio upotrijebiti svoj apostolski autoritet i reći: Idemo ribariti, nego sam se očitovao što želi činiti, a oni kako god hoće. A to je plod zbunjenosti općim stanjem i raspoloženjem isprepadanoga Apostolskog zbora: Juda izdao, oni se skrivali i razbježali, a jedini uz Isusa ostao do pokopa Ivan. Kad je rekao da ide ribariti, time je očitovao da se želi vratiti svome prijašnjem poslu. Nakon Petrova iskaza i ostali su zajedno i gotovo uglas rekli: “Idemo i mi s tobom.“ Ovdje u podtekstu osjeća se žar poetskoga mišljenja i govorenja. Uzeli su sve potrebito sa sobom, napose svjetiljke za noćno ribarenje, i ušli su šutke u lađe koje su bile privezane za obalu. Odriješili su konope i otisnuli su se na more kojim su prije često plovili s Isusom doživjevši mnogo toga lijepoga i nezaboravnoga, pogotovo ono utišanje oluje na tome moru. Zastajkivali su i pokatkat ponešto ispripovijedali o tim galilejskim i jezerskim doživljajima. Doimalo se kao da im i nije toliko do ulova riba, jer ih je kopkala ona Isusova rečenica da će oni “loviti ljude“ (anthrȏpous zȏgrȏn), pa nisu znali što će i kako će dalje bez svoga Gospodina. A inače loviti ljude valja gledati pod vidom spašavanja ljudi od svih njihovih moralnih i drugih nevolja i opasnosti u kojima se mogu naći svojom voljom ili tuđom, te kako god da upadnu u zamke zloga, valja im pomoći. Uostalom, potreban im je uvijek novi Božji navještaj slobode i ljubavi da bi se u potpunosti ostvarili kao djeca Božja. Bili su inače zbunjeni, zabrinuti i prepušteni vlastitim sjećanjima i razmišljanjima, a poštogod bi i naglas izrekli. Zacijelo su govorili kako je povratak nazad i kućama nemoguć, jer im je u grudima otpočeo polagano buktjeti plamen. Plamen Duha Svetoga.
Zabrinuti Petar sjeća se svoga poziva i obilata ulova. Šimun Petar se najednom otpočeo sjećati svoga poziva, kao i poziva ostalih apostola. Naime, na istome Genezaretskome jezeru Isus je jednom zgodom zamijetio dvije lađe svezane za obalu da ih vjetar ne udalji daleko na pučinu. Ribari su ispirali svoje mreže da bi bile spremne za daljnji ribolov.
Ušao je Isus, veli Petar, u moju lađu, što mi je bilo veoma drago, a za njim sam se uspeo i ja. Isus me je potom zamolio da malo zaveslam i tako se otisnemo od obale toliko daleko da on iz lađe može propovijedati. Sjeo je u lađi na jednu poprečnu gredu, koju sam svojevremeno usjekao i isklesao u okolici Kafarnauma, i otpočeo je svoj Božanski govor koji su svi na obali čuli i pomno slušali, kao i ja, jer se s jezera bolje širi glas prema znatiželjnom narodu koji je “visio o njegovoj riječi“ (usp. Lk 19,48).
Izgovorivši Isus sve što je tom zgodom kanio reći i protumačiti, potom je zamolio mene da izvezem na pučinu i bacim mreže za lov. Rekao sam mu da smo se svu noć trudili i nismo ništa ulovili, ali na njegovu riječ bacio sam mreže. Domalo smo ulovili veoma mnogo riba da su nam mreže počele pucati od njihove težine. Vidjevši taj bogati ulov, zovnuli smo naše susjede ribare na drugoj lađi da nam se približe. Kad su se približili k nama, vidjeli su to mnoštvo ulovljene ribe i čudili su se. Ovoga puta ulov je bio neobično obilan pa smo napunili obje lađe ribom, koje nam umalo ne potonuše od težine. Kad sam sve to vidio, najednom sam pao na koljena pred Isusa govoreći mu: “Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ Mi smo smatrali i čvrsto vjerovali da je grijeh kočnica uspjesima svih vrsta. Svi na lađama, kao i oni na obali bili su zapanjeni i zadivljeni zbog ulova riba, napose apostoli, inače vrsni ribolovci, braća Jakov i Ivan. Tada je Isus meni rekao: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Pravo govoreći nisam odmah shvatio što mu to znači da ću ja loviti ljude. To se također odnosilo i na sve nazočne, koji su nam pomogli izvući ribe na obalu i razdijeliti ih gladnome narodu, a potom smo izvukli iz jezera i lađe što smo ih stavili malo dalje od obale, i to pod ovećom polom, te smo, ostavivši sve, sva četvorica pošli za njim: moj brat Andrija i ja, te dvojica maloprije spomenutih Zebedejevih sinova (usp. Lk 5,1-11). Nismo se pokajali, jedino što smo bili u velikom strahu osim Ivana, ali što ćemo sada činiti. Vratiti se kući? To je nemoguće, jer u nama gori buktinja vjere koju je zapalio naš Gospodin kroz tri godine koliko smo s njime.
Nastavak opisa čuda ulova riba poslije uskrsnuća. U ovakvim i sličnim razmišljanjima Isusovi učenici proveli su cijelu noć na moru. Nisu ništa ovoga puta ulovili. Promišljali su samo o riječima koje su čuli od Isusa, koje su im sada postajale još veće, jače, snažnije, poticajnije. Njihova razmišljanja o Gospodinu prekinuo je neobični, zapravo poznati glas u ovim tmurnim jutarnjim trenutcima na Galilejskome jezeru, tome dragome mjestu poziva i života s Isusom. Isus je stao na kraju, na obali mora. Učenici nisu odmah znali da je to Isus. Potom su čuli glas i ove riječi: “Dječice, imate li što za prismok?“ Oni su jednoglasno odgovorili tome Glasu: “Nemamo.“ Možda je netko od njih dodao da ima nešto kruh i koja ribica u torbi, ali što je to za njih sve. Kad su to izustili, sa zaprepaštenjem i divljenjem čuli su ovu naredbu koja im je poznata: “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.“ Kako je lijepo slušati nebeski Glas! Bacili su mrežu i domalo nisu je mogli izvući iz mora jer se posve napunila mnoštvom riba. Našli su se u nedoumici. Sjećali su se još jednoga ovakvoga ulova na istome ovome moru, što nam ga je opisao Petar malo prije ovoga. Na sve to podsjetio je Petra apostol Ivan, kojega je Isus posebno volio. I još je rekao: “Gospodin je!“ Čuvši Šimun Petar da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše u kratkoj ribarskoj odjeći, te skoči s lađe u more. Ostali apostoli doploviše lađom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata. Izvukli su mrežu s ribama i povadili ih van iz mora na obalu jezera, te ih je zacijelo prebroio ovoga puta Petar, kojemu se vratio osjećaj apostolskoga prvaka. Bilo ih je točno 153. Ribe su bile pozamašne, velike. Ulov i ribe ušle su u priču kad god im se na propovijed približio i pridružio veći broj vjernika bez obzira na boju kože i naciju, status i zanimanje, uvijek im je ovaj ulov bio u svijesti, te su ga poistovjećivali s “ulovom ljudi“, što je uslijedilo nakon Gospodinova Uzašašća na nebo i slanja Duha Svetoga na apostole i sve vjernike novonastajuće Crkve.
Uskrsli ispekao ribe za doručak svojim apostolima. Doplovivši do kraja jezera, iziđu iz lađe na obalu, te ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu, ulje i kruh, što je Isus našao u jednoj apostolskoj torbi na obali od jučerašnjega ulova i ponesene hrane s kruhom i uljem. Potom im je rekao da donesu još riba što su ih maločas ulovili. To izvlačenje riba u mreži zapalo je prvaka Šimuna Petra i izvukao je uz pomoć još nekih nazočnika punu mrežu, i to sto pedeset i tri velike ribe. Ovo je nezapamćen ulov kad je mreža bila puna i nije se raskinula. Isus je već ispekao ribe natopivši kruh uljem, te je rekao svojim zabrinutim apostolima: “Hajde, doručkujte!“ Ova Isusova riječ vratila im je u svijest sve godine zajedništva, sve dane, mjesece i godine sinodalnoga hoda po Palestini, Izraelu, vidjeli su svu skrb svoga Gospodina za njih i za narod, te za sve ostale nevolje kroz koje je narod prolazio i oni s njime. I jeli su i slasno blagovali i glasno nazdravljali pijući galilejsku vodu pomiješanu s malo vina iz Kane Galilejske što ga je imao jedan od apostola. I nitko se od njih nije usudio upitati ga: “Tko si ti?“ Ta, znali su da je on, isti onaj njihov Gospodin. Pogotovo su im se otvorile oči kad je pristupio bliže, uzeo kruh i dao im, a tako i ribu da blaguju. “I otvoriše im se oči…“ (Mt 9,30); “Uto im se otvore oči, te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.“ (Lk 24,31); “Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…“ (Lk 2,30).
Don Ilija Drmić
