Kod nas je u našim crkvenim zajednicama: vrhbosanskoj, banjalučkoj, mostarsko-duvanjskoj i trebinjsko-mrkanskoj uvedena Godina riječi Božje na dan sv. Jeronima 30. rujna 2020. i trajat će do istoga nadnevka 2021. god. Veliku Bibliju stavio sam na stari oltar pokraj vječnoga svjetla i uza sliku sv. Franje u župnoj crkvi u Rašeljkama, što ju je naslikao Gabrijel Jurkić (Livno, 1886. – Livno, 1974.). U tu sam župu premješten iz župe sv. Jure u Viru koja dogodine slavi 150. obljetnicu svoga osnutka i priprema se za tu proslavu sa svojim novim župnikom. Sva je višestruka priprema inače u okvirima Riječi Božje i riječi ljudske, povijesne, sadašnje i buduće, koje su se ispreplitale tijekom minuloga stoljeća i pol na tome prostoru njihova ječanja na svetim Misama i u svagdašnjem životu sa svim oblicima djelovanja, rada i slavljenja života pod tim virskim suncem.
I prispodobe, kao što je ova od 27. nedjelje kroz godinu, koju donose sva trojica evanđelista sinoptika, tj. Matej, Marko i Luka s naslovom Vinogradari ubojice (Mt 21,33-46; Mk 12,1-12; Lk 20,9-19) imale su u svakoj godini toga povijesnog virskoga, podbilskoga i podzavelimskoga razdoblja, naravno i svugdje drugdje u jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj Crkvi, svoje jake poruke koje su se mogle primijeniti u raznim zgodama i nezgodama ovozemaljskoga života, pa i crkvenoga na tome tlu i svakome drugome području.
Evo sada pokušajmo uroniti u dubine poruke ove prispodobe. Ova je prispodoba nastavak na prispodobu o dvojici sinova koji imaju različite stavove glede odlaska na rad u očev vinograd. I Isus svoje slušatelje potiče da čuju drugu prispodobu, koja je po svojoj poruci vrlo potresna, prodire duboko u ljudsku psihu i ne da mira dok se dobrano ne promozga i dok joj se ne uhvati glavni smisao i poruka. Naime, ovdje se spominje da je bio neki odgovorni domaćin koji se dao na izgradnju vinograda, a taj posao je vrlo zahtjevan, jer je trebalo najprije pripraviti tlo, zatim pronaći odgovarajuću sortu grožđa i posaditi loze, te potom sve to ograditi ogradom kako bi se loze zaštitile od mnogočega, a najviše od životinja koji mogu sav taj trud uništiti i sve dovesti do zastrašujućeg nereda. Još je u svome novom vinogradu iskopao mjesto za tijesak, odnosno prešu, stupu, spravu kojom se tiješti, gnječi grožđe, zatim masline i dr., te je podigao kulu i sjenicu za odmor i ostavu. Kada je sve to uradio, iznajmio je svoj novi vinograd pouzdanoj osobi da se time bavi za njega, te za sebe i svoju obitelj, jer dobro njegovani vinograd može pristojno doprinijeti gospodarstvu i vlasnika i iznajmljenika. To je bio u to doba jedan od načina zarade novca i drugih dobara za pristojan oblik života, a uvijek je postojao i postoji kao svojevrsni oblik zarade.
u Krv ljudsku i u Misi u krv Kristovu
Obavivši sve to i iznajmivši svoj vinograd u selu, otputovao je zacijelo u mjesto svoga redovitoga stanovanja i življenja, najvjerojatnije u gradu. Kod Luke se kaže da je on otputovao negdje na dulje vrijeme (usp. Lk 20,9), što se može zaključiti da je mjesto njegova prebivanja tamo gdje je i oblikovao svoj vinograd, tj. u selu ili u blizini grada, jer vinograd je uvijek lijepa slika i grada i sela, a izvrsna metafora za životnost i život. Kad se promatra takav lijepi i rodom bujni vinograd, čovjeku se vraća smisao života i polet za radom i življenjem. Uvijek je domaćin i gospodar mislio na svoj vinograd i pokatkad bi otišao do njega i razgledao sve razgovarajući s iznajmljenikom i vinogradarima o svim poslovima i mogućim uspjesima cjelokupnoga rada.
Međutim, kad je stiglo vrijeme ubiranja plodova, tj. grožđa, poslao je svoje sluge u selo i u vinograd kako bi pokupili onaj dio uroda koji pripada vlasniku, a da ostavi, prema ugovoru, ono što pripada iznajmljeniku i njegovoj obitelji, kao i mogućim njegovim suradnicima u vinogradu i svim poslovima koji su povezani u lancu proizvodnje vina i ostaloga. Ovdje se kaže da su svi ti radnici u vinogradu vinogradari, koji su pograbili poslane sluge po spomenuti urod, te jednoga su istukli, drugoga ubili i trećega kamenovali. Zamislite: Ubili! Bio je i sprovod, pokop u groblje, molitve. Priče o događaju i prosuđivanja svega. Bila je to vrlo teška tučnjava usred vinograda, koja je završila i smrću jednoga sluge, a ostali su bili istučeni i kamenovani. Kod Marka imamo poprilično slično stanje. On bilježi da su vinogradari pograbili prvoga domaćinova slugu, istukli ga i otposlali bez ubira, praznih ruku (usp. Mk 12,3).
I nakon prvih poslanih slugu, navodi Matej, došli su i drugi, ali više njih nego prvi put, te s njima postupiše jednako, to znači jedne su istukli, isprebijali, druge su poubijali i treće tukli kamenjem i toljagama. Opet teški kaos u vinogradu, neopisivo teški i neljudski sa svim drugim lošim odrednicama, što je sve suprotno Božjim zapovijedima. Kod evanđelista Marka imamo poslanoga slugu kojemu su razbili glavu i veoma ga izružili. I trećega slugu navodi Marko u svome evanđelju kojega su ubili u vinogradu. Tragedija i vražji kaos! I isto su učinili sa svim ostalim poslanim gospodarevima slugama koje su istukli i nažalost poubijali (usp. Mk 12,4-5).
Evanđelist Luka ističe da su vinogradari poslane sluge istukli i vratili natrag k njihovu gospodaru i domaćinu bez ičega, praznih ruku. I drugoga poslana slugu zli vinogradari su isprebijali, izružili svojim govorom i neprimjerenim riječima, te ga vratili njihovu domaćinu, graditelju i iznajmitelju vinograda, praznih ruku. Čak su i trećega poslanoga slugu izranili i izbacili iz vinograda, te otposlali natrag njihovu domaćinu (usp. Lk 20,10-12). Prema ovome Lukinu izvješću poslane sluge su prošle bez ijednoga ubijenoga, ali su isto bili vrlo napadani, izruženi, isprebijani i vraćeni svi bez svoga pravedno stečenoga ubira. Luka se nije u svom evanđeoskom izvješću predao onome tragičnome, tj. ubojstvu slugu koji su došli po ubir, ali je ipak prikazao sve vrlo dramatično kao i ostali evanđelisti, tako dramatično da čovjeka čitatelja prođu srsi kroz cijelo biće i potresu duh i dušu, zatim mozak, nerve, srce, bubrege, ama baš sve.
Ovo je slika povijesti čovječanstva od Kajina i Abela do danas, slika mržnje i ratova, a uzrok je u zavisti, neradu, neodgovornu obliku života koji je posve suprotan Dekalogu – Deset Božjih zapovijedi.
Međutim, nije tu završila ova priča o ubiranju uroda u iznajmljenome vinogradu. Taj domaćin, koji je pokrenuo sav ovaj posao s vinogradom i njegovim iznajmljivanjem, a uostalom sve nam je Bog iznajmio nakon što je stvorio ovaj zanimljivi, plodni i lijepi svijet i kao krunu svoga stvaranja stvorio čovjeka u njemu, umni domaćin promislivši i odlučivši se poslao je na kraju po urod u vinogradu svoga sina. Naime, mislio je da nitko od tih potaknutih i potkupljenih razbojnika neće udariti na njegova sina kojega trebaju poštivati kao i samoga domaćina, jer pred pravdom njegovo imanje, u ovom slučaju vinograd, pripada samo njemu i nikome više, pa prema tome i njegovu pravnom nasljedniku, sinu. No, oni su izvrnutoga uma motrenja zbilje pa zaključuju krivo da će ga ubiti jer je baštinik i tako će se tobože lakše domaći do potpunoga vlasništva. I događa se velika tragedija u ovome vinogradu, u ovome prostoru mnogih ljudskih ludosti, što potresa um, srce i cijelo ljudsko biće od straha sotonina i neodgovornih ljudi. Ovi potonji ne mogu podnijeti pravni poredak u kozmosu, svemiru, u ljudskoj zajednici u ovome svijetu. I što se konačno zbiva? Ovi zli ljudi pograbe nasljednika, izbace ga iz vinograda i ubiju. Zamislite: Ubiju?! Koji heroizam! Ubiti čovjeka! Uništiti ljudsko biće nad kojim nema nikakve vlasti niti nadležnosti, a najmanje to da ga ubije, usmrti, da više ne hoda zemljom do volje Božje. Ne kaže se kako i čime je ubijen taj gospodarov, domaćinov sin. Zacijelo kamenovanjem jer je to bio jedan od oblika kažnjavanja osuđenoga i omraženoga u Izraelu, a u ovom slučaju osudila ga je svita vinograda koji je metafora Izraela.
Ovo ubojstvo je sramno i zločin koji sve mozgovne tvorce ubojstva i sve ubojice potire jer uništavaju nešto što nije dopušteno, čak je zabranjeno u Božjoj zapovijedi, koja glasi: Ne ubij! Valja je tumačiti i pod vidom duhovnim – duhovna smrt, tj. mrtav a živ na ovom svijetu, i pod vidom tjelesnim – tjelesna smrt, tijelo mrtvo i zakopano u grobu a duh živ i pod vlašću Božjom, te i tijelo koje trune i duh koji živi pod Božjom nadležnošću, ne našom ljudskom (mi možemo samo napraviti kamenu grobnicu s natpisom i čuvati je).
Što će se i kako sve odvijati i zbivati poslije svega ovoga ubojstva u vinogradu, a pogotovo kada dođe na to mjesto gospodar vinograda? Možemo mnogo toga zamisliti, a prema evanđeoskom izvješću odgovorili su Isusu, Božanskom pripovjedaču ove prispodobe, da će sve opake sluge, koji su u tri navrata tukli, ubijali i kamenovali ubivši čak i gospodareva sina, baštinika imanja, “nemilo pogubiti“, a vinograd će iznajmiti drugim vinogradarima koji će se držati ugovora o dodjeli na vrijeme i u svoje vrijeme glavnog dijela uroda koji pripada domaćinu i najamničkoga dijela koji pripada radnicima u vinogradu i njihovim obiteljima.
Svi koji su slušali Isusovu prispodobu, čiji je sadržaj pun mržnje, tučnjave, ubojstava i ružnih riječi, rekli su: “Bože, sačuvaj!“ (Lk 20,16-17). To je bilo Isusu povodom da navede ove riječi Psalma 118: “Kamen što ga odbaciše graditelji/ postade kamen zaglavni./ Gospodnje je to djelo -/ kakvo čudo u očima našim!“ (Ps 118, 22-23). Ovdje se odbačeni kamen povezuje s ubijenim sinom baštinikom koji je zaglavni kamen zgrade čovječanstva u kojoj se odvija naš ljudski život što ga je Bog pokrenuo i što mu je on glavni gospodar. Sve je to Gospodnje djelo što je veliko čudo u našim ljudskim umovima i očima.
I zaključak, koji Isus govori, ide za tim da će se oduzeti vinograd, kraljevstvo Božje ovim grješnicima i dat će se onom narodu i onim narodima koji će donijeti prave njegove plodove i dodijeliti/podijeliti urod međusobno sukladno zakonu pravednosti i ljubavi. Dalje, Isus govori oštru misao koja se odnosi na onoga tko padne na taj “kamen zaglavni“ da će se smrskati, a na koga taj kamen padne, satrt će ga.
Ovu prispodobu pomno su slušali i pratili njezin tijek razvoja glavari svećenički i farizeji i razumjeli su da govori o njima, što ih je pogodilo i uznemirilo. A da je to točno, može se iščitati iz toga da su oni izdavali usmene naloge da Isusa, pripovjedača ove prispodobe ili parabole, uhite. To se nije dogodio odmah nakon ispripovijedane prispodobe jer su se pobojali reakcije mnoštva naroda što je Isusa smatralo prorokom. No, to će se zbiti, ali u neko drugo skoro vrijeme ili kako veli sv. Ivan onda kada dođe Isusov “čas“ (usp. Iv 13,1).
don Ilija Drmić
