U svijetu u kojem živimo, okrenuti svatko svojim problemima i svakodnevici obasutom pandemijskim informacijama, često zaboravljamo da oko nas žive ljudi na granici socijalnog minimuma.
Dijabetes, nema posla…
Unatoč svemu, zrače optimizmom i nadaju se boljem. Tročlana obitelj Zorana i Ivanke Prijević iz Orašja jedna je od takvih. Žive na rubu grada, na rubu siromaštva, ali dostojanstveno sve to podnose i, kažu za Federalnu TV, prilagodili su se situaciji. Kuća u kojoj trenutačno živi obitelj Prijević izgrađena je uz pomoć Švicarskog Crvenog križa. Njihov skromni dom od svega dvadeset i šest kvadrata dostatan je za preživljavanje, ali ne i život dostojan čovjeka s današnjim civilizacijskim dosegom jer struje i vode nemaju. Oni bi sve to nekako i podnijeli, kako kažu, i uz svoje zdravstvene tegobe, ali sve im teško pada jer odgajaju devetogodišnjeg sina, a želja im je svom sinu Tomislavu priuštiti život barem sličan onima njegovih vršnjaka.
Za institucije je malo teža “prohodnost” za pomoć ovoj obitelji zbog neriješenih dokumenata, tako da žive od tek 170 KM mjesečno. Naime, Zoran ukupno prima svega 120 KM, dodatno, tu je i dječji dodatak od 50 KM mjesečno. – To je sve što imamo i što raspoređujemo kako možemo, na hranu i sve ostalo najpotrebnije – kaž Zoran, prenosi Vecernji.ba. Prijevići dodaju da nisu gladni i žedni, kako se to pučki kaže, ali više nemaju nego što imaju. Dok dijabetes nije pokazao svoju ružnu stranu, Zoran je mogao više raditi. – Nisam se bojao nikakvoga posla. Radio sam na građevini, najteže poslove, prikupljao sekundarne sirovine i tko god me zvao da nešto pomognem. Sada toga nema jer mi je dijabetes uništio nogu, pa ni posla – kaže Zoran. Maleni Tomislav vedar je i nasmijan dječak koji često nakon škole dolazi i u Udrugu “Put u život” Orašje, gdje mu je osiguran obrok, kao i ugodan boravak. Tehnološke inovacije kojima su zasuta druga djeca Tomislavu su tek san.
– U školi mi je super, razred je odličan, ali svi imaju mobitele pa bih i ja volio da kući imam struju da uključim laptop kada ga jednom budem imao – skromno za Vecernji.ba kaže Tomislav.
Predsjednica Udruge građana “Osmijeh” iz Domaljevca Sandra Đukić nije mogla ostati nijema na probleme Prijevića. Kaže nam kako je akcija pokrenuta na poziv jedne majke djeteta koje ide s Tomislavom u razred. Dosad je domaljevački “Osmijeh” realizirao nekoliko uspješnih humanitarnih akcija, no nikada, kaže nam Sandra, nije bilo toliko emocija jer smatrala je da takvih uvjeta života više nema .
Proradile emocije
– Nisam znala da na našem posavskom području još uvijek ima obitelji koje žive u tako teškom stanju i zato smo pokrenuli akciju kako bismo im na bilo koji način pomogli i podigli kvalitetu života, prije svega, jer imaju maloga sina. Cilj akcije je da se njihova kuća renovira, da im se osposobi voda i uvede struja, a ako uspijemo, naša je želja urediti i posebnu sobu za Tomislava. Sve nas je jako dirnula izjava tako maloga dječaka da bi volio živjeti u sobi u kakvoj žive njegovi prijatelji. Zar netko može ostati nijem na takve riječi – kaže nam Sandra i dodaje kako se do sada javilo dosta građana koji žele sudjelovati u ovoj akciji. •
