U ovoj 26. nedjelji kroz godinu – B (26. rujna 2021.) razmišljamo o više tema u evanđeoskim odlomcima, koje su posložene mozaično, ali su sa snažnim poticajima kojima je teško izbjeći, odoljeti.
Isusov govor o izgonu zloduha što ga obavljaju koji nisu u njegovoj zajednici
Prva tematska cjelina naslovljena je ovim naslovom: “Tko nije protiv nas, za nas je“ (Mk 9,38-50; Lk 9,49-50). A kojom je prigodom i kojim je povodom Isus izgovorio ovu novozavjetnu izreku, maksimu, gnomu, sentenciju koju valja upamtiti. Naime, apostol Ivan je rekao svome Učitelju Isusu da su on i ostali apostoli vidjeli nekoga tko u njegovo, Isusovo ime izgoni zloduhe i oni su mu branili da to čini jer ne pripada njegovoj zajednici vjernika i sljedbenika. Isus im je odgovorio da tome zacijelo samozvanome izgonitelju zloduhova ne brane to činiti. A razlog je što nitko nije moćan učiniti nešto veliko, snažno i silno u Isusovo ime, te domalo ga pogrditi. I dodao je: “Tko nije protiv nas, za nas je.“ Luka je zapisao ovu rečenicu u ovakvom obliku: “Ta, tko nije protiv vas, za vas je!“
“Tko nije protiv nas, za nas je.“
Sjetimo se ovom prigodom i onoga evanđeoskog odlomka u kojem se veli kako sedamdesetdvojica učenika izvješćuju Isusa da im se i zlodusi pokoravaju prigodom spomena Isusova imena. Čuvši to, Isus im je uzvratio govoreći da se ne raduju što im se duhovi pokoravaju, nego trebaju se radovati tome što su im zapisana imena na nebesima. Uz to izrekao im je i ove riječi: “Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade. Evo, dao sam vam vlast da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj, te ništa vam neće naškoditi.“ (Lk 10,17-20). Sotona je uvijek na djelu i tu je…, pada s neba poput munje! On će zadati ranu – tešku ranu, svakome do kojega se uspije došuljati. Istina, ako padnemo pod utjecaj sotonin, valja znati da je Bog samo milosrđe i opet se možemo izvući iz vlastite nevolje.
Ima latinska poslovica koja glasi: Idem non est idem. Isto nije isto. A možemo dodati i reći: Slično nije slično. Isus ovdje u ovoj rečenici: “Ta, tko nije protiv vas, za vas je!“, isključuje sebe iz zajednice protiv koje bi bilo tko bio. Dok u onoj prvoj rečenici zapisanoj u Markovu evanđelju: “Tko nije protiv nas, za nas je!“, Isus je uključen u zajednicu kad je izgovarao ovu sentenciju. Naime, Isus je uvijek glava zajednice uključio ili isključio on sebe u nekome konkretnom izričaju, što će njegovi učenici u svakoj situaciji ispravno shvatiti, upravo onako kako je i sv. Pavao shvatio, prihvatio, propovijedao i zapisao u Poslanici Kološanima, a naznačeno je s naslovom Kristovo prvenstvo: “On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta, u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: on je prije svega i sve stoji u njemu. On je Glava Tijela, Crkve…“ (Kol 1,15-20).
Isus je u raznim zgodama izražavao svoju ljubav prema svojim sljedbenicima, prema učenicima i apostolima. Ako itko istinski ljubi, onda je to naš Gospodin Isus Krist. Tako imamo zapisano kod Marka da neće nikome propasti plaća tko njegove učenike, poradi toga što su njegovi, napoji čašom vode i time izraze svoju naklonost i ljubav prema njima, te prema svemu nauku što ga oni naviještaju i tumače (usp. Mk 9,41). Čaša vode darovana žednome čovjeku osim one konkretne činjenice utaženja žeđi, ima i svoju široku simboličku poruku. Prva poruka darovane čaše vode otkriva dobronaklonost osobe koja je dariva onoj osobi koja je, primivši tu čašu vode, pije vodu u trenutku žeđi. Potom, se nižu sve ostale poruke o zajedništvu među ljudima i potrebi pomaganja u svim životno važnim i teškim trenutcima, u kojima se može naći i onaj koji daje i onaj koji prima čašu vode. Danas su rjeđe prigode da ljudi zatraže čašu hladne vode, jer se voda prodaje u svim prodavaonicama i moguće ju je kupiti, a potom slasno popiti. Jedino se ovo češće događa kada se čovjek nađe s bolesnima i nemoćnima, pa im na njihov poticaj i zamolbu daje čašću vode.
Poruka darovane čaše vode
Poslije ovoga slijedi tema o sablazni (Mk 9,42-50). Riječ sablazan u grčkom jeziku glasi: skandalon. I u hrvatski jezik ušla je ta riječ kao skandal, a odnosi se na one koji učine veliki grijeh i sablazne sve druge koji to čuvši saznaju. Riječ skandalon izvorno je označavala dio zamke na koju se stavlja mamac, te onda znači zamka ili stupica. Nadalje, to je i zavođenje s pravoga puta na krivi, skretanje s istine na laž, od dobra na zlo. Isus stoga govori svojim apostolima i učenicima, kao i svima nazočnima, upirući pogled prema onima najmanjima, djeci koja vjeruju, kod Mateja se veli koja vjeruju u Isusa (Mt 18,7), da bi onome, tko sablazni jedno od tih najmanjih, bolje bilo da sam sebi stavi mlinski kamen na vrat ili da mu ga netko drugi stavi, te tako bude gurnut u more da potone u morskim dubinama. Evanđelist Matej piše da se svijet od sablazni mora zabrinuti, jer sablazni neizbježivo dolaze, ali teško čovjeku po kome dolaze (usp. Mt 18,7 i Lk 17,2). Osim toga, Matej navodi Isusove riječi koje su okrenute prema onim malenima, a apostolima je rečeno da se paze kako ne bi prezreli ni jednoga od onih najmanjih, a glavni razlog za to jest činjenica da su anđeli njihovi na nebu i uvijek gledaju lice Isusova Oca, koji je na nebesima (usp. Mt 18,10).
U ovom duhu valja promotriti i daljnji dio Isusova govora o sablažnjavanju, a odnosi se na određene dijelove tijela: ruka, noga, oko. Možemo mi dodati u svome razmatranju ovoga evanđeoskoga odlomka i sve ostale dijelove tijela, kao i mnoge druge situacije koje sablažnjavaju nas i naše bližnje. No, valja imati u vidu činjenicu da svi dijelovi našega tijela i tijelo u cjelini djeluje zahvaljujući duši u njemu koja ga pokreće na djelovanje, na rad, na akciju. Tijelo bez duše je mrtvo i nemoćno. S dušom ono je u djelovanju. Stoga izvori grijeha iz duše-tijela su usklađeni. Tako Isus glede ruke koja sablažnjava potiče da je odsiječemo. I potom obrazlaže govoreći da nam je bolje sakatu ući u daljnji naš život nego s objema rukama otići u pakao, odnosno u oganj neugasivi. Pakao je dakle mjesto i stanje gdje trajno gori oganj i nikada se ne gasi, ne trne. Potom Isus navodi našu ljudsku nogu koja nas može odvesti na put sablazni, te nam preporučuje da je odsiječemo, a razlog je opet isti, tj. bolje nam je biti hromima nego s obje noge biti bačeni u pakao. Treći organ našega tijela, što ga Isus navodi kao izvor sablažnjavanja, jest oko. Zahvat za sablažnjivo oko, koji preporučuje Isus, jest iskopati ga, jer je bolje s jednim okom ući u Kraljevstvo Božje nego s oba oka otići u pakao, gdje “crv njihov ne gine niti se oganj gasi“.
Zaključak ide prema tome da je čovjek u cjelini, tj. s dušom i tijelom, odgovoran za svoje zle čine koji su učinjeni u jakom suodnosu tjelesnoga dijela i duše, pa onda trpe posljedice i duša i tijelo, cijelo ljudsko biće. Kad se odsiječe ruka koja je izazvala sabralan, ta sablazan i dalje može ostati; kad se odsiječe noga, salbazan ostaje; kad se iskopa sablažnjivo oko, sablazan i u ovoj situaciji ostaje itd. Stoga ove Isusove savjete valja tumačiti snažnim zaustavljanjem volje i odlučnim izbjegavanjem grješnih prigoda za sablazan i zlo, što se može povezati s pojmom odsijecanjem udova tijela i iskapanjem očiju. Sasjeći u sebi požudu, jest čin kojim se zaustavlja sablažnjivost ruku, nogu, očiju, ostalih dijelova tijela i izbjegavanja svih prigoda za grijeh i sablazan. To je snaga Isusova govora i poticaja nama ljudima.
Ovaj je način Isusova izričaja vrlo jak, rekli bismo patetičan, pun poticajnih osjećaja i čeznuća u nama, njegovim sljedbenicima, za preobrazbom i nasljedovanjem onoga o čemu govori. Retorički patos kojim je Isus izgovorio ove radikalne, korjenite evanđeoske poticajne misli ide za tim da promijeni mentalno, mozgovno, umno, voljno usmjerenje i vrijednosti svojih nasljednika, povijesnih slušatelja, a onda i nas čitatelja, kako bismo svi zauzeli novi i pravi stav prema određenim moralnim i životnim pitanjima, te uz neke napore duha promijenili svoja loša ponašanja, svoju grješnost i sablažljivost malenih i svih drugih uokrušce sebe. Ovo je Isusova askeza.
Ovdje je Isus uz gornju činjenicu o paklu, u kojem gori oganj neugasivi dodao i drugu stranu pakla, a ta je da u njemu “crv njihov ne gine“. Ovdje crv možemo shvatiti u prenesenom značenju kao klica. Što god mi pomislili o paklu, on je svakako stanje odsuća Apsolutnoga, Boga, Boga Ljubavi. I to je ono najtragičnije u našem životu – udaljiti se od potpune jednote, istine, dobrote, ljepote, ljubavi, a ostati u skučenosti zla.
Ljudi su oduvijek imali predodžbu pakla koji je u podzemlju gdje vlada smrt i dovlači svoje žrtve. U Starom zavjetu taj pojam zvao se šeol ispod površine zemlje, gdje se odlazi poslije smrti, a postoji mogućnost povratka u nebesku slavu – u raj. Šeol odgovara pojmu čistilišta. Iz čistilišta se ne odlazi u pakao, nego samo u raj. U biblijskom poimanju pakao je mjesto – Gehena (naziv Doline Hinomske koja je slika mjesta zlih) eshatološke kazne na posljednjem sudu za dušu i tijelo osuđenih, ali i za demone i Sotonu. Pakao je mjesto bezdna, ognjeno jezero, mjesto tjelesnih muka, gdje je “plač i škrgut zubi“ (Mt 8,12; Lk 13,28), zatim puno je vatre i žege. Kršćani vjeruju da to nije mjesto nego stanje.
Don Ilija Drmić
