Odlukom pape Franje vodstvo Vrhbosanske nadbiskupije od subote, 29. siječnja, povjereno je nadbiskupu mons. Tomi Vukšiću.
Time je postao sedmi nadbiskup metropolita od redovite uspostave crkvene hijerarhije 1881.
Mons. Vukšić rođen je 9. siječnja 1954. u Studencima, općina Ljubuški, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nakon studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika 29. lipnja 1980. te je bio župni vikar u katedrali u Mostaru (1980.-1982.).
U Rimu je na Papinskom orijentalnom institutu postigao magisterij na odjelu teologija-patrologija (1984.) i potom magisterij iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana (1986.). Nakon toga je kroz dvije godine obnašao službu tajnika biskupije u Mostaru. Vrativši se u Rim postigao je doktorat na Papinskom orijentalnom institutu (1991.).
Trideset godina bio je profesor na Bogoslovnom fakultetu u Sarajevu (1991.-2021.), a predavao je i u Mostaru, Zagrebu i Dubrovniku. Bio je ravnatelj Teološkog instituta u Mostaru (1991.-1994.), vicerektor Bogoslovije u Sarajevu (1993.-1998.), ravnatelj Katoličke tiskovne agencije (1998.-2005.), sudski vikar biskupije Mostar-Duvno (1993.-2009.) i od 2009. generalni vikar iste biskupije. Autor je brojnih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve i suvremenih pitanja.
Papa Benedikt XVI. je 1. veljače 2011. ustanovio Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu i mons. Tomu Vukšića imenovao prvim vojnim ordinarijem. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. Od 2012. je član Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog. Papa Franjo ga je 22. siječnja 2020. imenovao nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije, a 24. siječnja 2020. imenovan je apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata, prenosi portal Katoličkog tjednika – Nedjelja.ba.
U Biskupskoj konferenciji BiH je od 2015. njezin dopredsjednik te predsjednik Komisije za nauk vjere i Vijeća za medije i član Stalnoga vijeća. Predsjednik je i zajedničkoga Vijeća za inozemnu pastvu Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije.
Na mjestu vrhbosanskog nadbiskupa metropolita naslijedio je kardinala Vinka Puljića čime je postao sedmi nadbiskup od obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH. Prije njega to su bili: Josip Stadler (1882.-1918.), Ivan Šarić (1922.-1960.), Marko Alaupović (u odsutnosti nadbiskupa Šarića upravljao nadbiskupijom kao generalni provikar i generalni vikar od 1945. do 1960., a nadbiskup bio od 1960. do 1970.), Smiljan Franjo Čekada (1970.-1976.), Marko Jozinović (1977.-1990.) i Vinko Puljić (1991.-2022.).
Nadbiskup Vukšić održao je pozdravni govor koji prenosimo u cijelosti:
Zahvalan sam papi Franji koji me 22. siječnja 2020. imenovao nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije i tada odlučio da tu službu, u suradnji s nadbiskupom kardinalom Vinkom Puljićem, vršim dok on ne odluči drukčije. A dvije godine nakon toga, danas je cijeloj nadbiskupijskoj zajednici Isusovih vjernika priopćeno da je isti papa donio tada najavljenu odluku koja stupa na snagu s današnjim danom.
Bogu hvala! I neka sve, pa tako i ova nova služba, bude na veću slavu Božju, za obnovu svega u Kristu u našoj Nadbiskupiji, za širenje kraljevstva Božjega na zemlji te sloge i prijateljstva, suradnje i dijaloga među svim ljudima i narodima. To je moja današnja molitva i najiskrenija želja.
Hvala nadbiskupu i kardinalu Vinku za primjer hrabroga i vjernoga biskupa u služenju Crkvi Božjoj u Vrhbosanskoj biskupiji. Hvala mu što me je zaredio za biskupa, za svesrdnu pomoć tijekom cijeloga mog služenja vjernicima Vojnog ordinarijata i za otvorenost kroz protekle dvije godine zajedničkoga dogovaranja i rada.
Hvala prezbiteriju i vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije, dijecezanskom i redovničkom, koji su me otvorenih ruku i prijateljski primali i bili otvoreni za suradnju. Hvala vam za predano služenje narodu Božjemu i obećavam da ću učiniti sve, što mi bude moguće, da se sve lijepo nastavi. Danas vas sve još jednom pozdravljam i zazivam Božji blagoslov na sve vaše plemenite nakane i djela.
S poštovanjem i zahvalnošću pozdravljam sve obitelji u Nadbiskupiji jer su one, kao dijelovi žive Crkve, privilegirano mjesto blagoslova gdje Bog stvoritelj nastavlja svoje djelo.
S posebnim osjećajem blizine izričem pozdrav i blagoslov bolesnicima i svima koji trpe zbog bolesti ili gubitka dragih osoba te liječnicima i drugom medicinskom osoblju koji su hrabri svjedoci da ima dobrote na zemlji.
Izražavam i obećavam blizinu i solidarnost siromasima, gladnima, beskućnicima, onima iz javnih kuhinja, nezaposlenima i svima koji nemaju sigurne izvore sredstava za dostojan život.
Radujem se budućoj suradnji u dušobrižništvu sa svim redovnicima i redovnicama, vjeroučiteljima i zauzetim vjernicima laicima. Sve vaše karizme i svaka vaša služba su bogatstvo Crkve koje će u meni uvijek imati prijatelja. Svima vama, među kojima su najbrojniji braća franjevci, zahvalan sam za vaše karizme, služenje i svjedočenje koje neka i ubuduće bude s blagoslovom.
Blagoslov također bogoslovima, sjemeništarcima, novacima i novakinjama, te njihovim odgojiteljima i profesorima, koji su vrlo važan dio Crkve i na svoj način naznačuju njezinu budućnost.
Pozdravljam braću i sestre drukčijih vjerskih uvjerenja s kojima želim iskreno sudjelovati u ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. Prije svega jer je takvo djelovanje dio katoličkog identiteta i poslanja, ali također zato što to smatram i moralnom obvezom u ovom složenom društvu. I želim da u njemu svi budemo znakovi nade.
Zadaća je katoličkoga biskupa davati doprinos i za uspostavu sloge u društvu u kojemu ga je Providnost Božja poslala služiti. Naravno, ljubomorno pazeći da se poštuju i čuvaju dostojanstvo svakoga čovjeka i naroda te pojedinačna ljudska prava i kolektivna prava svakoga naroda i manjinskih grupa. Katolička Crkva zna da je to moguće ostvariti samo ako se donesu i dosljedno primjenjuju odgovarajući pravedni zakoni. U tom smislu želim biti podrška svakom takvu nastojanju a sve suprotno tomu ne može imati blagoslov Crkve.
Znam da cijela Vrhbosanska nadbiskupija s pravom želi znati u kojemu će smjeru ići ono što je do sada učinjeno u radu njezine prve sinode i kako će se glede toga postaviti novi nadbiskup, jer crkvena pravila u ovakvim situacijama predviđaju više mogućnosti. U odgovoru na to pitanje želim kazati: Tomo nastavlja tamo gdje je Vinko stao. To jest, nastavlja se sinodalni hod i proces jačanja zajedničke odgovornosti za Crkvu Božju i opće dobro. Idemo naprijed zajedno kako bismo, na osnovama onoga što je do sada urađeno, pronašli najbolja rješenja za dušobrižništvo u ovoj Nadbiskupiji te, kad sazrije vrijeme i kad to Providnost dopusti, kako bismo donijeli konačan dokument koji se u crkvenom životu naziva: obvezujuće izjave i odluke. Radujem se unaprijed svakom doprinosu u tom pravcu.
Objavljujem također da dosadašnji generalni vikar i sudski vikar nastavljaju svoje službe sve dok, kao što je običaj u Crkvi, prilike i razlozi te pastoralne potrebe eventualno ne budu savjetovali drukčija rješenja.
U ovoj svečanoj prigodi pozdravljam također sve vjernike Vojnog ordinarijata i braću svećenike koji su njihovi dušobrižnici. Svima vama zahvaljujem za dugogodišnju suradnju i osim blagoslova, koji vam upućujem, obavještavam vas također da se nastavlja moje služenje vašim duhovnim potrebama. Činit ću to s velikom radošću sve dok nasljednik apostola Petra ne odluči drukčije.
I na kraju, kako bismo uvijek mogli biti jasni propovjednici i autentični svjedoci kršćanske nade za ljude, koje susrećemo na svojim životnim putovima, neka milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga budu sa svima vama. Bog vas blagoslovio!
