Posljednje nuklearne prijetnje ruskog predsjednika Vladimira Putina pokrenule su raspravu o tome tko ima kakvu ulogu u lancu zapovijedanja kada je riječ o korištenju nuklearnog oružja te postoji li mogućnost da se odbije izvršiti Putinova naredba. Odgovore na ta pitanja portal Meduza zatražio je od Maksima Starčaka, stručnjaka za rusku nuklearnu politiku i znanstvenim novakom Centra za međunarodnu i obrambenu politiku Sveučilišta Queens u Kanadi.
On pojašnjava da u SAD-u samo predsjednik može narediti lansiranje nuklearnih projektila, ali ne može sam donijeti odluku o tome. Ako predsjednik nije dobro, potpredsjednik, uz potporu ostalih članova vlade, može preuzeti dužnost.
“Predsjednik ili vršitelj dužnosti mora proći kroz proces identifikacije kroz razmjenu kodova, njegovu naredbu mora potvrditi ministar obrane, zatim se kontaktira načelnik Združenog stožera, koji daje naredbu Nacionalnom vojnom zapovjednom središtu i sjedištu američkog strateškog zapovjedništva da lansiraju nuklearne projektile”, pojašnjava Starčak.
Kakva je situacija u Rusiji?
“U Rusiji predsjednik mora odaslati kodirani signal za otključavanje nuklearnog oružja i time odobriti njegovu upotrebu. Ovaj signal se prenosi preko prijenosnog upravljačkog sustava “nuklearnog kofera””, ističe Starčak.
Dodaje da iste takve uređaje posjeduju i ministar obrane i načelnik Glavnog stožera. “Stvarna mogućnost nuklearnog udara je izvediva ako dopuštenje dolazi od sva tri uređaja.”
Signal za napad nakon toga ide posebnoj službi Glavnog stožera koji naredbu prenosi određenom zapovjedništvu na čijem se mjestu nalaze nuklearne snage. Naredba zatim ide od zapovjedništva do časnika odgovornog za stvarno lansiranje.
Starčak navodi da je ovaj lanac zapovijedanja dug i čini se da postoji sigurna zaštita, no upozorava na jednu stvar. “Ako su, primjerice, predsjednik i Ministarstvo obrane nedostupni, s njima nema komunikacije, načelnik Glavnog stožera može i sam donijeti odluku o nuklearnom lansiranju.”
“Što se tiče taktičkog nuklearnog oružja, tu je lanac još duži. Bojeva glava mora se uzeti iz centraliziranog skladišta, transportirati, pripremiti medij, utovariti i uputiti vojska. Dug je to lanac i u svakoj fazi se može javiti sumnja u to želimo li to doista učiniti. Osim toga, sve se to prati pa bi NATO i SAD brzo otkrili te planove”, pojašnjava Starčak.
Može li se odbiti Putinova naredba?
Starčak ističe da su takvi scenariji mogući, posebno zato jer je lanac zapovijedanja od predsjednika pa do onog tko doista pokreće napad prilično dug.
“Tijekom Karipske krize 1962., sovjetsku podmornicu B-59 bombardirali su američki protupodmornički zrakoplovi. Podmornica koja nije imala operativnu komunikaciju s visokim vojnim zapovjedništvom imala je pravo samostalno donijeti odluku o nuklearnom udaru. Ali, za to je bio potreban pristanak kapetana i još dvojice časnika. Nakon bombardiranja, kapetan je mislio da je počeo nuklearni rat, te je uz suglasnost svog zamjenika htio izdati zapovijed za otvaranje vatre. No, treći viši časnik uložio je veto na to”, podsjetio je Starčak.
“Prema tome, odluka o nuklearnom napadu i dalje leži na više ljudi i želim vjerovati da će racionalnost pobijediti emocije”, rekao je Starčak za Meduzu.
