Piše. Lj.Kovač
Početkom ožujka ove godine navršilo se četiri godine od smrti uglednog profesora i doktora Vlade Jukića, čovjeka iznimne energije, plemenitosti i dobrote koji je najveći i najvažniji dio svoga profesionalnog puta proveo na čelu klinike za psihijatriju Vrapče Zagreb.
Neumorni rad i vizionarstvo kako navode njegove kolege u povodu borba za prava psihičkih bolesnika, prepoznatljiv društveni angažman, a i nadasve ljubav koju je gradio prema svojoj struci, bolesnicima i kolegama obilježili su njegovu karijeru i život, te ga promovirali u jednu od najznačajnijih ličnosti u povijesti naše bolnice i hrvatske psihijatrije. Tako su uz svu sjetu s osjećajem dubokog poštovanja, ponosa i zahvalnosti objavili uprava i djelatnici klinike za psihijatriju.
Prof. dr. sc. Vlado Jukić, ostat će upamćen zasigurno kao najuspješniji i najdugovječniji ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče. Obilježio je jedno značajno razdoblje hrvatske psihijatrije u kojoj je ostavio neizbrisiv trag.
Kad god bi smogao vremena i mogućnosti svratio bi u rodni zavičaj gdje smo rado uvijek razgovarali o različitim temama. Jednom je ugledavši na radio postaji Posušje u prigodi intervjua školski list Grga broj 7/8 rekao da su se potkrale neke pogreške u svezi s glazbenim sastavima koji su djelovali u posuškom kraju.
Budući da sam pripremao jednu monografiju o radio postaji rekao sam mu da napiše o toj temi tekst što je on rado i učinio. Ovih sam dana susreo njegovog rođaka Andriju Bakulu, glazbenika i suvremenika tih zbivanja o kojima prof. Jukić piše nekako se činilo zgodno da prenesemo za početak sljedeći tekst
-Uz informaciju o prije 80-ak godina osnovanom tamburaškom orkestru u Posušju govori se o osnovnoj glazbenoj školi u Posušju, te grupama “Corona” “Orion” “Infuzija” i “Predgrađe”, te vokalnoj skupini “La verna”, crkvenom pjevačkom zboru i pjevaču Ivici Bagi. Kada je riječ o grupama onda treba reći da je napravljen ja bih rekao veliki propust. Naime, nema ni riječi o prvom posuškom vokalno-instrumentalnom sastavu “Non-Stop” (to ime su odabrali zato što su “non-stop” vježbali). Manji je to propust ili nepravda prema dečkima koji su taj sastav osnovali i u njemu nekoliko svojih gimnazijskih godina svirali, nego prema “povijesti” VIS Non-Stop prvi je sastav (danas bi se vjerojatno zvali rock grupom takve vrste) u Posušju i to se nikako ne smije zaboraviti.
VIS Non-Stop osnovan je početkom 1967. godine, a sačinjavali su ga: pok. Slavo Boras – Slavurina, solo gitara i vokalni solist pok. Frano Šušnjar, saksofon i vokalni solist Branko Boras, ritam gitara i vokalni solist Milan Kovač – Miće, bubnjevi, sve đaci prve generacije posuške gimnazije. VIS Non-Stop bio je prvi sastav takve vrste ne samo u Posušju, nego i u širem okruženju Zapadne Hercegovine, Duvnu, Imotskom…
U vrijeme kad se do gramofonskih ploča teško dolazilo i kad su se domaći i svjetski sastavi mogli slušati putem radiovalova (bio je popularan radio Luksemburg!) i kada se do informacija o toj vrsti tada vrlo popularne glazbe i glazbenicima moglo doći vrlo teško (u Posušju se prodavao tada popularni Plavi vjesnik, no jukebox i pop express samo u Imotskom) dečki iz Non-Stopa preuzimali su pjesme s ploča i radija te ih (jer su tada bili glazbeno neuki – poučavao ih je pok. Stanko Bakula!) uštimavali po sluhu i tako prenosili svojoj vjernoj publici. Prvi javni nastup bio im je koliko se sjećam u tadašnjoj kino dvorani, bila je u “staroj školi” koja se nalazila na mjestu današnjeg Hotela Posušje. Svirali su na plesovima koji su bili organizirani u gimnaziji, te po seoskim osnovnim školama. Posebno se sjećam gužvi na plesovima kada su nastupili u čitlučkoj školi, te u školi u VInjanima Gornjim.
Popularnost im je bila takva da ih nisu čeznutljivo gledali (i slušale) samo djevojke njihove generacije i one mlađe, nego čak i one starije! Izvodili su pjesme tada vrlo popularnih Dubrovačkih trubadura (“Jedan dan”, “Ulicama moga grada”) Grupe 220 (“Osmijeh”), Robota, Crvenih koralja, Indexa.
Posebno je bila popularna skladba Slave Borasa koje je inače bio “alfa i omega” grupe i praktički je živio za glazbu, “Djevojka plava”! Nakon nekog vremena Non-Stopu se priključio lokalni solist Andrija Bakula (koji je kasnije bio član grupe “Corona” – koji sada živi u New Yorku i član je crkvenoga zbora hrvatske župe Sv. Ćirila i Metoda na Manhattanu i član klape koja je vezana uz tu župu! Završivši gimnaziju i posvetivši se studiranju članovi VIS-a Non-Stop prestali su sa sviranjem. Koliko mi je poznato, jedino je Milan Kovač nastavio sa sviranjem klasične gitare. Za vlastito zadovoljstvo sjedne i za klavir! Eto, neka i ovo bude doprinos informaciji o glazbi u Posušju. Informacija o VIS-u Non-Stop time je važna jer se radi o prvom sastavu grupi ove provenijencije i to kada se vrsta glazbe koju su svirali rađala i osvajala svijet.
******
Svi oni su i danas živi i uspješni u poslovima kojima se bave, Slavo Boras je završio ekonomiju, doktor je ekonomskih znanosti i privatni poduzetnik, živi i radi u Zagrebu i Beču. Frano Šušnjar je također završio ekonomiju, vlasnik je poduzeća IDAF u Zagrebu. Milan Kovač je dipl. inženjer strojarstva, vlasnik je i direktor firme KOPAK (osnovni proizvod su automatski strojevi, roboti – linije za pakiranje konditorskih proizvoda) u Zagrebu. Branko Boras živi u Posušju i radi kao službenik u općini.
******
Budući da sam ovih dana susreo vokalnog solistu Andriju Bakulu koji se vratio iz Amerike njegova je priča impresivna i dopunjava ovaj izvrsni Vladin tekst.
U vidu jednog intervjua Andrija je pristao na razgovor:
Šezdesete su godine bile u svakom pogledu zanimljive, dolaze prvi gramofoni i televizori?
Početkom 60-ih godina u Posušje stiže prvi TV i to u jedinu kulturnu ustanovu kino dvoranu, smještenu na raskrižju ceste Imotski-Mostar, gdje se poslije izgradio Hotel Posušje. Vezano uz kino bila je i stara škola koja je prenamijenjena u jednu tada popularnu proizvodnju lijepih ćilima. Tada se mogla čuti i pjesma naših gangaša – posuške čobanice postale ćilimarice!
Kino projekcije su redovito prikazivane?
Tada se išlo u kino tri puta tjedno, srijedom navečer i subotom navečer, te nedjeljom u 2 popodne, te u 7 navečer. Razumljivo, to je bila jedina kulturna zabava u našem malom gradiću. Dolaskom tog malog čuda televizora, svi ljudi i omladina išli bi gledati svako podne u staru kino dvoranu. Neke ljude je zanimala politička situacija u svijetu, a neke i zabavne emisije.
Otvara se u to vrijeme i prva srednja škola – gimnazija u Posušju?
Da, otvara se prva srednja škola, gimnazija. Generacije rođene krajem 40-ih i početkom 50-ih godina upisivali su se u tu ustanovu. Omladina je bila naravno znatiželjna i često se išlo u kino i na TV. Generacija 50-ih kojoj sam i ja pripadao, zanimala je i situacija u svijetu, kulturološki kao i western filmovi… Međutim, tada se rađaju svjetski majstori rock and rolla u vidu Beatlesa koji su osvojili svijet svojim nastupima i masovnim okupljanjima omladine u cijelom svijetu. Na sceni bivše države rađaju se glazbene grupe kao što su zagrebačka grupa 220, Dubrovački trubaduri, Indexi iz Sarajeva itd. Tada su bili popularni pogotovo na sceni zabavne glazbe pjevači Ivo Robić, Vice Vukov, Mišo Kovač, Arsen Dedić itd. Vice Vukov je tada nastupao i u Posušju ali ga politički nisu podnosili gdje bi u njegovim pjesmama našli zamjerku… Kao što je pjesma “To je tvoja zemlja”, on je bio iznimno popularan i jako smo ga voljeli svi kao i ostale naše izvođače.
Možete li se prisjetiti samih početaka Vašeg glazbenog djela?
U našu gimnaziju je došao jedan momak koji je napustio glazbenu školu u Mostaru. Upisavši se u našu gimnaziju, pok. Slavo Boras udario je temelje iznimno popularnom sastavu Non-Stop. Taj momak je imao gitaru i svirao je instrument što nas je impresionirali i privuklo.
Pronalazak saksofona je također zanimljiva priča?
Pok. Frano Šušnjar našao je u podrumu vatrogasnog doma stari oštećeni saksofon i nekakav bubanj bez nekih dijelova. Tu se našao i Milan Kovač – Miće Rižinović koji ga je nekako osposobio. Jednom prilikom bio sam u blizinu kad je on održao probu za neke ,momke za pjevače, nije im baš išlo, predložio sam da ja probam. Kada se prolomilo ulicama moga grada, trubaduri sviraju, njemu se dopalo i odmah je predložio da nastavim dalje raditi s njima. Nastavili smo vježbati, došli nekako do nekih instrumenata, a mene je zapala bas gitara. 1966. nastao je tako prvi VIS koji se zvao Non-Stop i počele se dugačke vježbe poslije nastave. Bilo je normalno da se zvao Non-Stop jer se sviralo “non-stop”.
Slavo Boras – solo i ritam gitara,
Frano Šušnjar – saksofon,
Milan Kovač – bubnjevi,
Andrija Bakula – bas gitara.
Ova impresivna priča Andrije i pok. Vlade je svakako zanimljiva o glazbenim počecima, Andrijin boravak u Americi je također zanimljiv koji ćemo jednom drugom prilikom obraditi.
Posušje.info (Lj. Kovač)
