Veronikino platno, kao i sam događaj, nema izravnu potvrdu u Evanđeljima. Ime i čin hrabre Židovke pojavljuju se tek u 4. i 5. stoljeću, u apokrifnom spisu “Djela Pilatova”, gdje se Veronika naziva žena koju je Isus izliječio od krvarenja.
Poznavatelji hrvatske prošlosti rado spominju Danteove stihove koji služe na čast hrvatskim hodočasnicima u Rim:
“Ko’ čovjek možda iz Hrvatske, koji,
Veroniku nam vidjet došao je
da pred tvom slavom starodavnom stoji
zabezeknut, a misli mu se roje:
Gospodine moj, Isukrste Bože,
takvo je dakle bilo Lice Tvoje?”
Dugotrajna predaja tvrdi da se to Veronikino platno kao dragocjena relikvija čuva u bazilici sv. Petra, blizu groba istoimenoga apostolskog prvaka. A još dulja predaja ili legenda govori da je ta pobožna žena Isusu, dok je išao na Kalvariju, hrabro pristupila i svojim platnom obrisala okrvavljeno i ispljuvano Lice. Za nagradu joj je Gospodin uzvratio Svojim likom utisnutom na ovom platnu.
Ova sveta relikvija čuva se u Svetom Petru vjerojatno od VIII. stoljeća. S vremenom je utisnuti lik izblijedio i današnji ostaci ove relikvije, koja je kroz stoljeća češće oštećivana, čak i dijelom kradena, jedva da pokazuje neke nejasne tragove. Ipak, i danas hodočasnici s ganućem iščekuju rijetke trenutke kada se relikvija iznosi u javnost i njome blagoslivlja puk.
Veronikino platno, kao i sam događaj, nema izravnu potvrdu u Evanđeljima. Ime i čin hrabre Židovke pojavljuju se tek u 4. i 5. stoljeću, u apokrifnom spisu “Djela Pilatova”, gdje se Veronikom naziva žena koju je Isus izliječio od krvarenja. Još kasnije djelo, “Pilatova smrt”, sadrži sve elemente koje prihvaća kršćanska predaja o Veroniki i o njezinom milosrdnom djelu.
Prema nekim pobožnim legendama, pobožna je žena nakon Isusove smrti došla u Rim, noseći sa sobom Sveto platno, kojim je izliječila i samoga cara Tiberija, a prije svoje smrti darovala ga je papi Klementu. Druge je legende vezuju uz Zakeja, kojemu bi ona bila žena. Nakon Kristove smrti i uskrsnuća oboje je dospjelo u Galiju, današnju Francusku, gdje je obraćeni carinik promijenio ime u Amadour i započeo pustinjački život, dok je njegova žena putovala Galijom i propovijedala Evanđelje.
U korizmeno vrijeme pobožni puk rado moli križni put, kada se na 14 postaja zaustavlja u molitvi i razmatranju događaja, koji su prethodili Muci, Smrti i Uskrsnuću našega Gospodina. U sklopu ove pobožnosti nalazi se i jedna postaja, šesta po redu, koja privlači pažnju nazočnog puka, baš ovim neobičnim susretom koji je ovjekovječio pobožnu ženu. A u Jeruzalemu, odakle i potječe ideja križnog puta, koja je razvijena zaslugom franjevačkih propovjednika u 17. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki.
Razumljivo da u kalendaru nema spomena o ovoj ženi, ali valja istaknuti da je ambrozijanski kalendar u Milanu dugo čuvao liturgijski spomen na sv. Veroniku. U Milanu se častila 4. veljače, a u drugim mjestima Lombardije 12. srpnja. Sve do 16. st., kada je spomen zbog nedostataka povijesnih dokaza konačno i ukinut.
Neki smatraju da samo ime Veronika zapravo proizlazi iz latinske složenice “vera icona”, što na hrvatskom znači istinski lik, koji se s vremenom vezao uz spomenutu relikviju. To je dosta prihvatljivo tumačenje, jer u latinskom prijevodu “Djela Pilatovih” žena nosi ime Veronika, a u grčkom izvorniku ona nosi ime “Berenika”, što bi se hrvatski moglo prevesti kao “nositeljica pobjede”. Radilo bi se dakle o izmišljenom imenu koje je nastalo iz povezanosti sa svetim predmetom.
Svetu Veroniku zazivaju kod krvarenja, a zaštitnica je umirućih, fotografa, domaćica, pralja, tkalja, švelja, služavki, domaćica na župnim dvorovima i službenica u župnim uredima.
Josip Antolović SJ | Bitno.net
