Sveta Obitelj. O Isusovu djetinjstvu od prikazanja u Hramu do događaja s dvanaestogodišnjim dječakom Isusom u tome istome Hramu nemamo ništa zapisano. To je razdoblje života u Nazaretu s Majkom Marijom i sv. Josipom. A taj događaj u Hramu s naslovom Isus među učiteljima opisao je sv. Luka u svome evanđelju (Lk 2,41-52). Naime, evanđelist pripovijeda kako su Isusovi roditelji redovito išli na godišnju proslavu Pashe u Hramu u gradu Jeruzalemu. Kad je Isusu bilo 12 godina, tada je i on sa svojim roditeljima pošao iz Nazareta na hodočašće u Hram o spomenutom blagdanu. Trebalo je prepješačiti u to vrijeme oko 150 km, za što je bilo potrebno barem tjedan dana u jednom pravcu. Po završetku proslave, o kojoj nije ništa rečeno jer se pretpostavlja ponavljani sadržaj i ritual, dogovorili su se za dan i okvirno vrijeme povratka. Josip i Marija su se uputili s mnogim hodočasnicima prema Nazaretu, misleći da će se uputiti i dječak Isus sa svojim vršnjacima i ostalim suputnicima, kojih je zacijelo bilo iz pokojega usputnoga mjesta od Jeruzalema do Nazareta ili obrnuto od Nazareta do Jeruzalema. Ovi sveti roditelji imali su povjerenja u svoga sina Isusa i stoga mu nisu ograničavali slobodu djelovanja, a bili su uvjereni da će postupiti na najbolji način, zapravo onako kako Bog hoće.
Međutim, roditelji su otputovali, a Isus je ostao u Hramu. Marija i Josip su se stalno pitali kad će ih stići, ali shvatili su da ga nema tek kad su prevalili oko 25 km, što bi moglo biti kroz jedan dan pješačenja. Otpočeli su ga tada tražiti u skupinama hodočasnika u kojima je bilo znanaca i rodbine. No, nisu ga pronašli niti je itko išta o njemu znao je li pošao iz Jeruzalema ili nije, te pogotovo nisu znali gdje je, zadržavši se, ostao. I kada su sa zabrinutošću spoznali da ga nema, odlučili su se na žurni povratak istim putem u Jeruzalem. No, budući da je bila večer, trebalo je naći konačište i prenoćiti, pa se sutradan uputiti, te su tako strepili gotovo tri mučna dana s teškim hodom pitajući se gdje je i zašto ga nema. Tražili su ga po Jeruzalemu propitkujući pojedince da ga nisu vidjeli. Ni od koga nisu dobili ohrabrujući odgovor.
Trećega dana odlučili su se na molitvu Bogu da im pomogne pronaći ga, pa su s tom molitvenom nakanom ušli u Hram. I upravo tu u Hramu našli su ga. Prvo što su vidjeli u tome Hramu bio je njihov sin Dječak Isus. On je sjedio s učiteljima Zakona, slušao njihove rasprave i pitao ih. Svi koji su ga slušali, kada je on govorio, bilo tumačenja bilo kada je postavljao teška zakučasta pitanja, te pogotovo kada je dopunjao njihova tumačenja, bili su zadivljeni i zaneseni njegovom oštroumnošću i razumnošću prilikom postavljanja pitanja i pogotovo dok ih je dopunjao svojim tumačenjima i odgovorima. Kada su ga roditelji ugledali, ostali su najprije začuđeni i zadivljeni. Sva muka i strepnja spala im je s leđa. Ova zgoda ima mnogo poticaja za razmišljanje svim roditeljima.
Njegova Majka Marija približila se zakonoznancima i svome sinu Isusu, te ga nasamo upitala: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ I njoj zabrinutoj i preplašenom Josipu mudro je odgovorio znajući da su se dobrano namučili hodajući tri dana s prespavane dvije noći kada su više razmišljali o tome što se nisu skupa s njime uputili i gdje se stvarno zadržao. Taj Dječak je odvratio, što ih je ponovno zabrinulo, a u određenom smislu i zadivilo, unatoč tome što ga odmah nisu ni proniknuli, nisu ga razumjeli: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Možemo zaključiti da su sa znatiželjom slušali ovu raspravu i svi pismoznanci u Hramu, kao i još neki nazočnici na tome “predavanju“ dvanaestogodišnjega Dječaka Isusa iz Nazareta.
Naravno, evanđelist ne opisuje dalje što se sve zbivalo, nego mi dodajemo da su se svih troje nakon prespavane noći uputili iz Jeruzalema nazad u Nazaret. Usput im je Isus ponovio sva pitanja što im ih je postavio u Hramu, kao i tumačenja, jer povratak je bio i teži ali i trajao je dulje zbog umora od tolikoga hodanja. On je otvorio sebe i svoje poslanje svojim roditeljima koji trebaju znati da je njemu biti u onome, tj. Hramu, što pripada Ocu njegovu koji je na Nebesima. Majku je posebno zanimalo je li išta jeo i pio, te gdje je spavao.
Razgovarali su i o Pashi, koja je jedan od velikih blagdana što se slavi 14. dana mjeseca nisana. U grčkom jeziku riječ ima oblik pasha, u aramejskom također isti oblik s drukčijim prozodijskim izgovorom, a u hebrejskom jeziku ima lik pesa’h, što prevedeno na hrvatski znači: proći mimo – Bog je prošao mimo kuća Hebreja poštedjevši njihove prvorođence. Ovaj blagdan ima svoj početak u događaju anđelova ubijanja egipatskih prvorođenaca u njihovim domovima. Židovski domovi i dovratnici kuća bili su poškropljeni janjetovom krvlju i zatornik ih je prolazio. Pasha je spomen na izlazak iz Egipatskoga sužanjstva koje je trajalo preko 400 godina. Došavši u svoju novu domovinu u Kanaanu, Izraelci su slavili Pashalnu večeru sa sedmodnevnim slavljem blagdana Beskvasnih kruhova (Massôt). Poslije 50 dana – Pedesetnica (što je 7 tjedana), u 6. danu mjeseca sivana (kraj svibnja ili početak lipnja) slavljen je blagdan Šavuot (znači: Tjedan). Ovaj blagdan Šavuot je spomen na Toru (Petoknjižje) i radost zbog žitarica i žetve, koja je u Izraelu upravo u tom razdoblju. Ovome blagdanu sličan je blagdan Sukot kad se slavi završetak berbe voća. Do hrane od žitarica, voća i povrća Židovi i danas posebno drže kad je riječ o prehrani.
Bogu se o blagdanu Pashe, kao obiteljskom blagdanu, prinosilo mlado od životinje (janje ili kozle, muško, bez mane, a pri žrtvovanju ne smije mu se prebiti nijedna kost) i izmolili bi se Božji blagoslovi za sva svoja stada. Krvlju su se škropili nadvratnici i dovratnici. Kad je blagdan postao sveopći i slavio se u Jeruzalemskom Hramu, svećenici i leviti glavni su vršitelji obreda koji se sastoji od izlijevanja krvi na žrtvenik, a u proslavi sudjelovali su svi obrezani. Pasha uključuje u sebe pojam Zakar, što znači sjećanje ali ne samo ono puko sjećanje nego živo uprisutnujuće sjećanje događaja Izlaska. Zacijelo da su o svemu ovome raspravljali, što je Isus ponio sa sobom u svojoj svijesti i putujući nazad u Nazaret razgovarao s Josipom i Marijom.
I nakon napornoga putovanja s nekoliko prenoćenih noćiju, stigli su u svoju kuću u Nazaretu, što ju je napravio graditelj i radnik Josip. Ovdje valja dodati da je novac osigurao za ovo hodočašće sam Josip, a Marija je svojom izgovorenom prodornom i umilnom riječju, o kojoj je stalno razmišljala i prebirala u umu i srcu, kako piše Luka da je Marija u sebi pohranjivala sve događaje i prebirala ih u svome srcu (usp. Lk 2,19), otvarala najprije srca ljudi, a potom i vrata njihovih kuća i domova. Bila je tim obiteljima to najblagoslovljenija večer kada su slušali ove svete putnike i najblagoslovljenija noć u njihovu životu. Život su nastavili u svom Nazaretu i to u radu, međusobnom pomaganju i poslušnosti, a Isus još k tome u učenju Božje riječi iz knjiga Staroga Zavjeta i redovitim odlascima u sinagogu. Luka je to ovako zapisao (Lk 2,51-52): “I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (Usp. 1 Sam 2,26: “A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti i pred Jahvom i pred ljudima.“).
Dan iseljenika. Selilaštvo hrvatskoga pučanstva u raznim pravcima nije samo povijesna činjenica, koju možemo pratiti od 1492. god. kad je otkriven novi kontinent nazvan Amerikom, nego je i sadašnja. Smatra se da se o tome danas može i mora pisati, govoriti, raspravljati kako bi se seobe zaustavile, selilački nagoni prigušili i život usmjerio na životno podnebesje, te da bi se, ako ne cio iseljeni hrvatski narod, vratio barem jedan njegov djelić u omeđište svoje domovine gdje bi svojim životom, novim iskustvima i radom doprinio njezinom boljitku. To je velik pothvat koji nikako ne može biti napor i zaokupljenost pojedinca, već cijeloga naroda i njegovih zakonito izabranih predvoditelja koji će javno izreći, obećati i činiti sve da se u tom smislu nešto dogodi. Ono što vrijedi za hrvatsko iseljeno i raspršeno pučanstvo, vrijedi i za ostalo u orisnicama svojih domovina. Stoga bi dobro bilo da postoji međunarodnosni poticaj da se seobe zaustave, a povratci ostvare u duhu starozavjetnoga psalma: “Išli su, išli plačući noseći sjeme sjetveno, vraćat će se s pjesmom noseći snoplje svoje!“ (Ps 126,6).
Uz brojne djelatnike na razini zdravo slobodnoga društva o ovoj činjenici promišlja i Crkva. Ona je obavljanom dužnošću stekla i pravo da o tome govori primjereno okolnostima i uvjetima u društvu što ih i sama stvara svojim navještajem slobode u duhu evanđelja. Oduvijek je naša Crkva bila nazočna među iseljenicima. To najbolje svjedoči povjesnica hrvatskoga iseljeništva.
Svećenici i redovnici iseljeničkom hrvatskom pučanstvu bili su vrlo često jedini tješitelji poput starozavjetnih proroka u babilonskom sužanjstvu. Zahvaljujući njima oni su sačuvali uz vjerski život također i onaj narodnosni i uljudbeni od čega je najvažniji jezik i kultura, kao i običaji. Valja imati u vidu i ostale djelatnike koji su čuvali cjelovitost narodnoga bića raseljenoga diljem svijeta.
Katolička Crkva u Hrvata rasporedno je nazočna među hrvatskim pučanstvom u svijetu zadnjih 50-ak godina. Stoga, ona i njezini duhovni djelatnici najbolje znaju prirodu seoba, posebice odrednicu zadnje, koja je za javnost označena kao gospodarska, iako se zna da gospodarstvo ima i politička obilježja. Oni također vrlo dobro znaju probleme koji su se svestrano odrazili na narodno biće, bilo da se gleda u cjelini, bilo na razini obitelji ili u životnom i duhovnom ozračju pojedinca. Hrvatske katoličke misije i socijalni uredi pri Katoličkom caritasu u Njemačkoj okupljaju svoje vjernike i domorodce već tolike godine. Tu mogu čuti svoju riječ i svu umilnost zavičajnosti i domovinstva, istinsku Božju poruku i poticaje da se ne izgube u svijetu, te da se u domovinsko okrilje vrate “noseći snoplje svoje“.
Don Ilija Drmić
