Nakon što su se poklonili novorođenome Isusu pastiri, koji su otvorene, neopterećene, vedre, u vjeri odgojene i optimistične osobe očitovavši svoju unutarnju neopisivu radost, poklonili su se Isusu i mudraci, da ne kažemo filozofi s Istoka (Mt 2,1-12). Oni su najprije došli u Jeruzalem (u prijevodu: Posjed dvostrukoga mira) i tu su se raspitivali o mjestu gdje bi se mogao roditi kralj židovski Isus Krist. Vođeni zvijezdom njegovom krenuli su na put da bi mu se među prvima poklonili i iskazali svoju radost s nakanom obdarivanja novoga Kralja svojim namijenjenim darovima što su ih ponijeli sa sobom.
U to vrijeme vladao je kralj Herod (rođen 73. pr. Kr.; vladao od 37. do smrti, 4. pr. Kr.), koji je, čuvši za naviještenoga židovskoga Mesiju, Kralja, očitovao zbog toga njegova rođenja svoju uznemirenost, a s njime nemir je zahvatio i sav njegov kraljevski dvor, kao i sav grad Jeruzalem s okružjem. U toj svojoj uzrujanosti sazvao je sve svećeničke glavare, narodne pismoznance, te zacijelo i druge religijske i društvene stranačke predstavnike da bi s njima raspravio sve o tome novorođenome Kralju i mjestu njegova rođenja o čemu se otpočelo uvelike pripovijedati. Rasprava je trebala imati objasnidbeni karakter čime bi se ublažila kraljeva nevolja ili bi se produljila i povećala. Oni su odgovorili Herodu da će se On roditi u gradu judejskome Betlehemu (u prijevodu: Kuća Kruha) navodeći riječi proroka Miheja: “A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela!“ (Mih 5,1). Prorok inače govori i dalje da je taj vladalac od davnina, od vječnih vremena, što proširuje obzore promišljanja o njemu kojega će roditi ona koja ima roditi (usp. Mih 5,1-2). Betlehem je na južnom dijelu Judejskoga gorja i to na visini od 775 m iznad mora, a Jeruzelam, od kojega je udaljen 10 km, 30 m je na nižoj nadmorskoj visini. Stari grad je u središtu Betlehema.
Potom je Herod potajice sazvao kraljeve koji su nakani pokloniti se Isusu u mjestu njegova rođenja. Iz razgovora s njima saznao je ovaj kralj Herod vrijeme pojavka zvijezde, a potom ih je poslao u Betlehem da se tamo raspitaju za Dijete, zapravo novorođenoga Kralja, čiji ga je pojavak uznemirio, te im je naredio da ga obavijeste kad ga pronađu, jer bi tobože rado i on otišao k tome Djetetu radi poklona. Zvijezda što se pojavila pratila ih je sve do mjesta gdje je bilo položeno u jaslice ovo novorođeno Dijete. Bili su veoma obradovani pojavkom ove zvijezde što ih je pratila i što im je obasjala svojim sjajem to betlehemsko mjesto izvan grada. Matej veli da su kraljevi, ušavši u kuću, vidjeli Dijete s njegovom majkom Marijom, te su pali ničice na koljena i poklonili mu se. Potom su ga obdarili kao Kralja zlatom, kao Boga tamjanom i kao Čovjeka smirnom, plemenitom pomašću. Tu u toj privremenoj kući prenoćili su uz novorođenoga Kralja Isusa, njegovu Majku i poočima sv. Josipa. Onaj tko je stvorio svijet i čovjeka, te onu zvijezdu koju je postavio i njome upravljao radi njih da mogu doći do Isusa Kralja i pokloniti mu se s poklonima srca i uma, u snu ih je savjetovao kuda će se vratiti u svoje zemlje, samo da ne idu istim putem do zločestoga kralja Heroda, a to su osjetili i njih trojica dobronamjernih kraljeva, koje u duhu tradicije imenujemo Baltazar, Melhior i Gašpar. Naime, Herod je očitovao sebe da ima dvostruko srce: jednim te miliuje i ljubi a drugim te ubija, zatim rascijepljen um čijim te jednim dijelom voli a drugim dijelom mrzi i ubija.
Upravo zbog pojavljivanja mržnje i bijesa, te patološkoga straha za svoju kraljevsku krunu, što je anđeo Gospodnji u snu objavio Josipu, dogodio se bijeg Svete obitelji: Marije, Josipa i Isusa iz vlastite domovine u Egipat, što je obrnuti izlazak i hod putem prapredaka koji su proboravili dugi niz godina i stoljeća u egipatskom ropstvu i došli u Obećanu zemlju pod vodstvom Mojsija. Sveta obitelj je ostala u Egiptu do Herodova skončanja, tj. do njegove smrti 4. god. pr. Kr. Bog je blagoslovio stope praotaca ovim bijegom u Egipat, jer se obistinila proročka riječ da će Bog iz Egipta dozvati Sina svoga. Prorok Hošea veli: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga.“ (Hoš 11,1).
Nakon što je shvatio da su ga mudraci proniknuli u njegovim zlim i zločinačkim namjerama u svezi s novorođenim Isusom, Herod je veoma rasrđen odlučio poubijati sve dječake od dvije godine pa naniže u gradu Betlehemu i okolici (Mt 2,16-18). Baština plemena Ašerova je išla nekako do Velikog Sidona, a potom međa se zavijala prema Rami i do tvrdoga grada Tira i okrećući prema Hosi izlazila je na more (Sredozemno) (usp. Jš 19,28-29). To je u nekom smislu vizualno približavanje spomenutog mjesta Rama. Prorok Jeremija piše, a sv. Luka bilježi u svome evanđelju: “U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema.“ (Jr 31,15; ). Bog je tješi govoreći da prestane kukati, da obriše suze u očima i po licu, jer će njezine patnje biti nagrađene. Krist je posebno mislio noseći svoj križ i viseći na njemu na nevino ubijenu dječicu zbog njega, dakako moleći se za njih i sve nevino ubijene u ljudskoj povijesti.
Valja se sjetiti iz Staroga Zavjeta Betlehema, zatim žene i majke Rahele koja je sa svojim mužem Jakovom rodila svoga sina Benjamina i potom umrla, te je pokopana u mjestu Rami blizu Betlehema. Kralj Nabukodonozor, sabravši mlade Židove u Rami, odveo ih je u Babiloniju u progonstvo i više ih nema jer tko zna hoće li se vratiti, te se doimlje kao da su pomrli. Jeremija se sjeća te žene i majke Rahele i opisuje je kao da ustaje iz groba i plače za odvedenim sinovima u progonstvo. Evanđelist Matej izvješćuje o strahovitu pokolju nevine dječice u Betlehemu i povezuje ga s Rahelinim plačem koji se nastavlja u plaču ucviljenih majki zbog poubijene tolike dječice.
Nakon svega ovoga nereda i Herodova skončanja, tj. preminuća 4. god. pr. Kr. uslijedio je povratak Svete obitelji iz Egipta u Nazaret (Mt 2,19-23). Anđeo se javio Josipu u snu i priopćio mu sve te nove loše, negativne okolnosti što su išle za tim da usmrte i Dijete Isusa skupa sa svom dječicom u Betlehemu i okolici od 2 god. naniže. Josip je uzeo Dijete i poveo njegovu Majku Mariju, te su polagano stigli u svoju domovinu, koja se nikada ne napušta bez tuge u srcu, kako je jednom zgodom rekao sluga Božji kard. Franjo Kuharić u povodu Iseljeničkoga dana.
Poslije smrti Herodove vlast je preuzeo njegov sin Herod Arhelaj (rođen 23. pr. Kr. – vladao od 4. pr. Kr. do 6. po. Kr., a umro oko 18. god. po. Kr.) i bio je etnarh (u antičko doba upravitelj neke pokrajine, etnarhije) Samarije, Judeje i Edoma. Josip je to saznao i upućen u snu otišao je u galilejski kraj i nastanio se u gradu Nazaretu da se ispuni proroštvo koje se odnosi na to što će se zvati Nazarećanin.
Luka i Marko nemaju opisane ove gornje zgode iz Isusova života. Kod Luke imamo u nastavku obrezanje i prikazanje u Hramu (Lk 2,21-24), zatim Šimunovo (Lk 2,25-35) i Anino proroštvo (Lk 2,36-38), te misao o Isusovu skrovitom životu u Nazaretu (Lk 2,39-40).
Isus je prema židovskom zakonu obrezan, što je i religiozni čin koji upućuje na Savez između Boga i njegova naroda, a vuče korijene od praoca vjere Abrahama. Ovaj čin daje mogućnost slavljenja Pashe. Uz ovaj obred obrezanja ide i nadijevanje imena Isus unatoč tome što mu je ime izrekao anđeo Gabrijel prigodom njegova navještenja začeća po Duhu Svetom. Ovdje u nastavku imamo i spomen na očišćenje prema Levitskome zakoniku, gdje se traži da majka prilikom rođenja muškoga čeda treba obaviti četrdesetodnevno čišćenje i tom zgodom ne sudjeluje u bogoslužju, a potom dolazi u Šator sastanka i tu prinosi prigodnu žrtvu i uz prisuće svećenika, koji obavlja obred pomirenja, ona postaje očišćenom. Poslije ovoga vjerskoga čina očišćenja majke, te u širem smislu i ostalih dionika, prema Zakonu Gospodnjem oni su odnijeli Dijete u jeruzalemski Hram da bi ga prikazali Gospodinu, jer tragovi propisa o tome činu nalaze se u Knjizi Izlaska, i to u gl. 13, redci 2, 12, 13 i 15, a ovdje je u evanđeoskom odlomku rečeno da prinesu žrtvu prema Zakonu Gospodnjem, a to je dvije grlice ili dva golubića, što je sukladno njihovoj gospodarskoj moći.
Slijedi poslije ovoga gotovo posve kronološki Šimunovo proroštvo. Šimun je živio u Jeruzalemu kao pravedan i bogobojazan čovjek iščekujući Utjehu Izraelovu, a Duh Sveti bio je na njemu koji mu je objavio da neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Potaknut Duhom Božjim došao je u Hram Gospodnji. I upravo su unijeli Dijete Isusa da bi obavili ono što za tu zgodu propisuje Zakon. On je primio Dijete u naručje, blagoslovio je Boga govoreći: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta, vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.“ (Lk 2,29-32). Ovo je ta Utjeha Izraelova, koju je Bog najavio po proroku Izaiji, koji govori: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.” (Iz 40,1). Trebalo je mnogo utjehe prognanom narodu u babilonskom sužanjstvu i u drugim životnim nevoljama, a tu utjehu su u ime Božje govorili proroci najavljujući i dan slobode i povratka na svoja ognjišta u Izrael i Jeruzalem, što će je s Božjom voljom proglasiti sam kralj Kir 538. god. pr. Kr. I u ovome Šimunovu kantiku (canticum) govor je o viđenome Spasitelju i doživljenome spasenju i proživljenoj svjetlosti što prosvjetljuje narod i tvori slavu svome izraelskom narodu.
No, nakon ovoga Šimunova kratkog teološko-lirskog hvalospjeva sa zanosno izraženom zahvalnošću Bogu za spasenje, čemu su se divili Isusova majka Marija i sv. Josip, te blagoslova članova ove Svete obitelji, uslijedile su ove teške riječi starca Šimuna Isusovoj Majci: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“
Ove riječi Mariju su učvrstile u njezinu nepokolebljivu stavu služenja Bogu i svome Sinu Isusu Kristu. A i Josipu je njezin stav služenja što se otkriva u riječima izgovorenima Anđelu Božjem: “Evo službenice Gospodnje“, bio jakim poticajem da ustraje u svojoj vjeri, nadi i ljubavi, kao što će ustrajati i Djevica Marija. Ona će postupno tumačiti pojedine događaje iz svoga života u svjetlu ovih riječi što ih je izgovorio Šimun u Hramu držeći u svome naručju Djetešce Isusa. Vrhunac razumijevanja ovoga Šimunova proročkog govora Marija će shvatiti na Golgoti kada primi u svoje naručje mrtvoga Sina, te će tada narasti do punine u njezinu životu vjera, nada i ljubav. S tim krepostima, vrlinama pokopat će Sina u novu grobnicu uz pomoć Josipa Arimatejca, apostola Ivana i drugih vjernika što su Isusa dopratili do Kalvarije i gledali njegovo raspeće i doživjeli njegovu smrt na križu. S jakom vjerom dočekat će i uskrsno jutro, te silazak Duha Svetoga i uznesenje na nebo.
Kod Luke imamo i Anino proroštvo (Lk 2,36-38), u kojem se najprije predstavlja proročica Ana, kći Penuelova iz Ašerova plemena. Ona se udala za svoga muža u 14 godini života i s njime živjela sedam godina, a sama kao udovica živjela je do svoje osamdeset i četvrte godine. Bila je vrlo pobožna, redovito je pohađala Hram i u njemu se dugo zadržavala u molitvama. Postila je i molila se, te je tako služila svome Bogu. Osim toga, ona je kao udovica obavljala određenu službu u Jeruzalemskom Hramu. Bila je učiteljica i odgojiteljica djevojčica iz Davidova kraljevskoga roda. U tom smislu pomagala je i Mariji iz Nazareta od njezinoga prikazanja u Hramu do zaruka sa sv. Josipom. U dobi od oko 90 godina bila je nazočna skupa sa starcem Šimunom u vrijeme Isusova prikazanja u Hramu. Najednom je bila nadahnuta, te je govorila pohvalno o Bogu i pripovijedala o Djetetu Isusu svima koji su iščekivali otkupljenje Jeruzalema, odnosno cijeloga naroda.
Luka bilježi i to da su se sveti bračni par s Djetetom Isusom, nakon svega obavljenoga u Jeruzalemskom Hramu, vratili u svoj grad Nazaret u Galileji. Osim toga, jednom rečenicom opisuje njegov život u Nazaretu govoreći da je Dijete raslo, jačalo i napunjalo se mudrošću i milošću koja je bila na njemu (usp. Lk 2,39-40).
don Ilija Drmić
