Pred Sudom BiH nastavljeno je suđenje Dževadu Mlaći, predsjedniku Ratnog predsjedništva Bugojna, i Selmi Cikotiću, zapovjedniku Operativne zone Zapad Armije BiH, koje se tereti za zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u Bugojnu, uključujući i nasilna odvođenja i nestanak 21 bugojanskog Hrvata, od kojih se njih 15 još uvijek vode kao nestali, piše Večernji list BiH.
Nakon što je Martin Frančešević, vještak vojne struke, predstavio nalaz o nepobitnoj odgovornosti bošnjačkih vojnih i političkih čelnika u Bugojnu koji sadrži i brojne primjere uplitanja Ratnog predsjedništva u nadležnosti vojnih struktura, priliku za ispitivanje Frančeševića dobila je obrana optuženih. Višesatno ispitivanje, koje će se nastaviti 13. svibnja jer, po riječima odvjetnika obrane, postavili su tek četvrtinu planiranih pitanja, svelo se na mnoštvo nebitnih pitanja, od stručnosti i kompetencija vještaka i osoba koje su vodile zapisnike sa sjednica Ratnog predsjedništva Bugojna do nadležnosti vojnih i civilnih vlasti propisanih uredbom o organiziranju obrane sa zakonskom snagom.
Uz vrlo sugestivna pitanja koja su redom počinjala rečenicom: “U pravu sam ako kažem”, Sabina Mehić, odvjetnica Dževada Mlaće, u jednom je trenutku pokušala osporiti i ključni dokaz koji tereti njezina branjenika, čuvenu rečenicu: “Javno ne smijemo imati zarobljenih, tajno ekstremni dio likvidirati”. – Nema dokaza da je to rečenica koju je izgovorio Dževad Mlaćo. Zapisao jest, ali ne možete iz zapisnika tvrditi da je baš on to rekao – kazala je. Pri tome nije objasnila kako se onda ista rečenica našla i u njegovu ratnom dnevniku.
Bio je to pokušaj obrane da relativiziranjem vrlo dobrog i nepobitnog nalaza vještaka ospori odgovornost svojih branjenika, koja je neupitna. Postavljanjem, po meni, mnoštva nebitnih pitanja pokušava se izbjeći ono što je bitno i neosporno, a to su zločini i ubojstva – kazao je Bruno Božić, pravni zastupnik hrvatskih logoraša. Za razliku od Mlaće, koji se brani šutnjom, Cikotićeva je obrana najavila da će i sam imati pitanja. Unakrsno ispitivanje vještaka Frančeševića nastavili su u identičnom tonu kao i Mlaćina obrana. Cikotićev odvjetnički tim zastupa tezu da njihov branjenik u godinu dana obnašanja dužnosti zapovjednika OG Zapad Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bilo i Bugojno, nije izdao ni jednu zapovijed o postavljenjima podređenih, a kontrolu nad logorom Stadion, koji su nazvali Ustanovom za zadržavanje osoba, koja je, tvrde, bila u skladu sa Ženevskom konvencijom, preuzeli su tek u studenome 1993.
Suđenje Mlaći i Cikotiću
Što se krije iza pokušaja prebacivanja 150 zarobljenih Hrvata iz Bugojna u KPD Zenica tijekom rata?
Logor Stadion bio je pod kontrolom vojnih vlasti od rujna 1993. – jasno je iz dokaza Tužiteljstva koji su mu predočeni, a u pitanju je 2500 stranica, iščitao vojni vještak Martin Frančešević. Nastavak suđenja pratila je i Dijana Strujić, supruga Mihovila Strujića, jednog od nasilno odvedenih logoraša, za čijim se posmrtnim ostacima još traga. – Smogla sam snage i došla, ali, vjerujte, nije lako. Imala sam osjećaj da se sudi meni, a ne Mlaći i Cikotiću. Nazvati stravičan logor “Stadion” ustanovom za zadržavanje po meni je isto kao da su nazvali i wellness-centrom. Strašno – kazala nam je Strujić. Tužiteljstvu BiH ona je s još nekim od supruga nestalih predala i pisma koja su dobili iz logora.
Od supruga sam dobila pet pisama, posljednje od njih 7. rujna 1993., u kojima opisuje stravične uvjete u logorima, tjedan dana provedenih do pojasa u vodi u salonu namještaja, uvjete u Pruscu, gdje su se osjećali najzaštićenijima, ali i pokušaj prebacivanja 123 zarobljenika u Zenicu radi suđenja, koji je naprasno i pod nepoznatim okolnostima prekinut. Bi li oni danas bili živi da im se sudilo u Zenici, pitanje je na koje nemam odgovor. Ono što mi, obitelji nestalih, očekujemo od procesa jest, uz kažnjavanje odgovornih, da nam se kaže gdje su tijela nestalih. Ako to ne doznamo, sve gubi smisao – zaključila je Strujić.
Tužitelj Mladen Vukojičić najavio je na pretresu 6. svibnja izvođenje novih dokaza. Ostaje vidjeti hoće li među njima biti i autentična pisma koja su zarobljenici uspjeli poslati svojim najbližima i u kojima su opisali stravične uvjete boravka u logorima prije nego što odvedeni u nepoznato i likvidirani.
