Dr. Manfred Dauster, predsjedavajući sudac na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu, čovjek je koji je 2016. godine Josipa Perkovića i Zdravka Mustača osudio na doživotne kazne zatvora zbog njihove uloge u likvidaciji Stjepana Đurekovića.
Kazne su poslije zbog izdržavanja kazne u Hrvatskoj preinačene na 30, odnosno 40 godina, ali ovog se proljeća pojavila inicijativa za njihovo pomilovanje. Pismo s takvim prijedlogom potpisala je skupina hrvatskih generala, s Antom Gotovinom na čelu, ali sve je otvorilo duboku ranu u hrvatskom društvu kad je u pitanju suočavanje s prošlošću.
Kazao je da je Njemačka dobila izručenje Perkovića i Mustača radi kaznenog progona, ali uvjet je bio da se izdržavanje kazne provede u Hrvatskoj. I sada je unutarnje hrvatsko pitanje kako se ophoditi s gospodom Perkovićem i Mustačem, istaknuo je.
“Postoji tu jedan mali problem, jer se još uvijek u Njemačkoj provodi doživotna kazna za Krunoslava Pratesa, koji je već skoro 15 godina u zatvoru. Kad ste u Njemačkoj osuđeni na doživotnu kaznu zatvora, nakon 15 odležanih godina prvi put možete podnijeti zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu. Prates će iduće godine napuniti 15 godina u zatvoru. Čudno je da zadnja karika u lancu po mogućnosti ostane i više od tih 15 godina u zatvoru, a da bi se one koji su, barem prema presudi, zločin izveli moglo pustiti nakon nekih osam godina. A kako će se s time ophoditi hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nije na meni da komentiram”, kazao je Dauster.
Za tvrdnje Perkovićevog odvjetnika Ante Nobila koji u svom lobiranju za njihovo pomilovanje kaže da bi ovaj dvojac u Njemačkoj bio pušten nakon sedam i pol godina, znači već sada, kaže da “gospodin Nobilo fantazira” te je ustvrdio da bi bilo “jako, jako neobično” da se to dogodi.
Kaže da presudu ne može komentirati te da “ona govori sama za sebe, provjerena je, Savezni sud obavio je reviziju, bila je i na Europskom sudu za ljudska prava, ali svugdje gospodin Nobilo nije imao pravo, nije imao sreće. To što sada govori nekakva je naknadna bitka da bi spasio vlastitu reputaciju”.
Zatim je govorio o samom suđenju:
“Gospodin Perković dvije je godine sjedio ispred mene kamenog izraza lica, bez ikakve reakcije. Gospodin Mustač je tu i tamo pokazivao ljudske reakcije. Nisam imao osjećaj da se kaju i bili su stajališta da nisu odgovorni, znači da nisu krivi.
Poznate su priče o mojoj pripadnosti BND-u, o čemu je Nobilo pisao i govorio. Odakle je primio te informacije, nemam pojma, ali koliko mi je poznato, sa svojom knjigom u kojoj je iznio te navode prošao je cijelu Bosnu i Hercegovinu. A jesu li se gospoda Perković i Mustač pozabavila samim zločinom, to ćete morati njih izravno pitati”.
Za Stjepana Đurekovića je kazao da je bio agent BND-a i odavao jugoslavenske tajne.
“Za to je primio više stotina tisuća njemačkih marka od BND-a. To smo ustvrdili i u samoj presudi, ali to nije razlog da bi bio ubijen. Ako se nekoga traži zbog izdaje zemlje, onda ga tražim zbog te izdaje. Međutim, ne naziva ga se, što je tada bilo u širokoj jezičnoj uporabi, teroristom, jer Đureković je bio sve drugo, ali ne terorist. U hrvatskom iseljeništvu u Njemačkoj bilo je terorist i to je uvijek bila tema razgovora između Bonna i Beograda. Kod Đurekovićeva ubojstva to apsolutno nije igralo nikakvu ulogu”, kazao je.
Na novinarsko pitanje ima li dojam da se u Hrvatskoj i dandanas olako prelazi preko činjenice da je jedan čovjek brutalno likvidiran, a kasnije i njegov sin, odgovara:
“U slučaju njegova sina još uvijek se ne zna je li riječ o ubojstvu ili samoubojstvu. Ono što vi tražite da odgovorim nešto je što sam planirao kasnije reći i na svojem predavanju. Hrvatska se, a to se odnosi na cijelu bivšu Jugoslaviju, samo djelomično suočila s poviješću svoje državne nepravde. Kad u tome nešto samo dotaknemo, zagrijemo, a ne skuhamo do kraja, onda to postaje materijal za razne teorije zavjere. Kažem, to se događa na kompletnom prostoru bivše Jugoslavije i Hrvatska nije poseban slučaj koji bi se isticao”.
“U predmetu Prates postojali su problemi u pravnoj pomoći. To je bilo 2007. – 2008. godine. Tada Milanović nije bio ni predsjednik ni premijer. Bilo je problema u komunikaciji između Njemačke i Hrvatske zbog poznatog ‘lex Perković’, ali su riješeni na razini Europske unije. Kad su konačno izručeni i trebali smo početi sa sudskim raspravama, nije bilo više nikakvih problema jer smo i mi uspijevali prenijeti drugoj strani zašto nešto potražujemo”, kazao je Dauster i nastavio:
“U Hrvatskoj se značajno popravilo stanje s arhivima. Imali smo danskog povjesničara koji je radio u njima, a znao je kako ovdje nešto treba tražiti, a isto tako u Sloveniji. Suradnja s pravosudnim tijelima RH bila je izvrsna. Ispitali smo audio-vizualno oko 200 svjedoka.
Navodim kao primjer sud upravo ovdje u Splitu. Kako nisu imali kompatibilan sustav za svjedočenje na daljinu s našim, poslali smo im ga. Sjećam se da je tada bilo jako vruće ljeto. Na saslušanjima je uvijek bio kolega sudac sa Županijskog suda, pa je jednom prilikom, dok smo mi sjedili u našim crnim uniformama, predložio da ih objesimo na zid, jer on ide van popiti čašu hladnog piva. Hoću reći da smo ostvarili jedan topliji, intimniji odnos, jer smo o svemu drugačije komunicirali u odnosu na slučaj Prates. Jedini problem koji smo imali nije bio s Hrvatskom, Slovenijom, Srbijom, Makedonijom, čak ni Bosnom i Hercegovinom, nego s Crnom Gorom”.
Na pitanje što bi odlučio da je na mjestu hrvatskog predsjednika, kazao je:
“Na sreću, ja nisam u njegovoj poziciji. Nisu mi poznati ni postupci koje bi on mogao pokrenuti. Mora pitati i siguran sam da će pitati druge. Ne znam što će mu na to pitanje odgovoriti hrvatski sudovi. Ja mu samo želim da mu Bog da uvid u pravedno rješenje. Više od toga ne mogu”, kazao je Dauster za Slobodnu Dalmaciju.
