U BiH se kažu, živi puno opuštenije, nego u Hrvatskoj – bar kada je riječ koronavirusu. Tako su zaključili susjedi.
Naime, to su primijetili novinari Slobodne Dalmacije koji su jedan dan proveli s Mostarcima, te doznali sve o ‘korona’ svakodnevnici u gradu na Neretvi. Između ostalog zaključuju kako se ”u bolnicama leži manje, umire se manje, krivulja zaraženih opada”. Sve je kažu opušteno.
Njihov tekst prenosimo u cijelosti.
Još mi dobro prolazimo, kako smo zaslužili! Opušteni smo previše…
Evo kako smo divanili s Josipom Tolo, nije bezveze u prvoj rečenici, i s njezinin kolegicama: Marijom Mijan, Lucijom Čobrnić i Veronikom Pehar, brucošicama novinarstva na mostarskom Sveučilištu.
Josipa je iz Posušja, Maria iz Mostara, Lucia je Makarka, a Veronika iz Čitluka. Ništa se ne čudite, sidimo u kafiću kraj njihova faksa i vezemo pomalo – ni sebi ne virujemo – o životu s koronon u srcu Ercegovine. Jedino mi masku nosimo među gostima, a pokazat će se da je tako i širon grada.
Gola i bosa, duhom bogata
Sve radi! Kafići, restorani, klubovi, trgovački centri, neman pojma, birajte… Po javnin ustanovama, većin centrima, bankama, poštama i slično, još se i pazi na mjere, ali općenito govoreći – živi se slobodnije nego u nas. Korona je spremila cili svit u žep, reka bi čovik da ni disat u svaka doba ne smiš, ali Bosna i Ercegovina devera po svome. Malo testiraju, cjepivo in nije ni na putu, kafići i klubovi puni, zdravstvo u komi, kantoni i entiteti ko rogovi u vrići, političari posvađani, al virus uzmiče. Sve krivulje in padaju, umire se manje, po bolnicama se leži manje, infetanih je manje, udio pozitivnih u testiranima manji, a da niko živ pojma nema zašto.
To je zemlja čudesna i magična, poharana, al žilava, lipšu ćete teško nać. U parama gola i bosa, a duhon berićetna: niko kraj nje gladan duha osta nije…
– Meni momak radi ko tehničar u bolnici na Bijelom brijegu. Kaže da je sad dosta bolje. Jesenas su se polomili – govori Lucia.
– Miriš li mu temperaturu kad dođe s posla – zezamo se.
– Ha-ha-ha, ne miri ni on meni!
– Meni tata radi u policiji: od pedeset mu kolega, možda desetak nije obolilo – kaže Maria.
– Stariji svijet povukao se u kuću, prepali se, jedino oni i nose maske po cesti u Mostaru, a vidim i po Sarajevu – dodaje Veronika.
– U Sarajevu je svakako loš zrak, možda malo i zato – veli Maria.
Kažu cure – a super su – da na faksu važi režim pola-pola: tjedan nastave uživo, tjedan on-line. Bilo bi in draže da se profesori odluče za jedno, ovako se moraš mislit koji je tjedan. Na nastavu nema bez maske.
Gori sve…
– Po manjim trgovinama ni prodavači ni kupci ne nose, jedino ako naiđe inspekcija, a svak živ zna ko su inspektori – govori Josipa.
Mlade život nosi, pričaju nan ženskice da je provod sridon i vikendon:
– Gori sve! Kafići i klubovi!
– Zar nije policijski sat od 23 do jutra?!
– Jašta je, ali zabava počne u sedam sati, do fajronta se izbijemo i opet imamo kad odmorit, pa smo sutra ko novi!
– Ko nekad matineja. A kažnjava li policija ako se omakne koja ura proloma više?
– U početku su češće dolazili, već u 22.59, upale rotaciju pred klubom, muzika ne staje, oni naplate kaznu, al gazdi to nije problem – tumače nan studentice mostarske običaje.
Pitamo kako ide s testovima, plaćaju li se, misle li se čipirat kad stigne vakcina.
– Testiraju džaba samo ako imaš simptome, ali sporo ide. Ja se bojim igala, a i čini mi se da nije baš toliko strašna ta bolest, za mene je ko jača gripa – misli Maria.
– Pošto su privatni testovi?
– Koji vam trebaju, pozitivni il negativni?! Ha-ha-ha… Meni se čini da je 150 maraka – kaže Josipa. –
Mene je strah da će nas zatvorit, da nećemo moć putovat ni radit bez cjepiva – pribojava se Lucia, a kući nije bila dva miseca…
– Da se ti ovde ne bi udala prije vakta?
– Ha-ha-ha…
Veronika ni sama ne zna bi li…, čipirala se. Ona i Josipa pridlani su sezonski radile u Međugorju. Litos ni marke, a studij se u BiH plaća. Đavlu i korona.
‘Ne daju kolektivni ugovor’
Kažu Mostarci, ajde, bona, koja korona?! Pa nas vataju u đir: Kako to, vi k nama možete, ali nama ne date k vama, a isto ste fasovali gore nego mi?!
Usrid epidemije – demonštracjun! Zdravstveni radnici ne mogu više podnit nepravdu. Reka bi čuveni Aleksa Šantić: “Svu muku tvoju, napor crnog roba, poješće silni pri gozbi i piru, a tebi samo, ko psu o sindžiru, baciće mrve, o, sram i grdoba!”
– Heroji smo im bili proljetos, kad je naišla korona, al novi kolektivni ugovor ne daju. Stari isteko ima godinu i po dana. A doktori ga imaju… Prosječna plaća zdravstvenog radnika, znači, ne liječnika, izađe možda 400 eura. Čistačice rade i za 150. Ako u ovoj pandemiji nismo zaslužili malo više, onda ja više ne znam kad smo – viče Ivica Anić, predsjednik reprezentativnog Nezavisnog sindikata zaposlenika Sveučilišne kliničke bolnice Mostar.
Srčan je i žestok, poteže iza svega glasa, skoro mu megafon i ne triba. U naramku drži sina Josipa, šest mu je godina, a uza nj je i supruga Snježana. Pravi obiteljski radnički marš. Govori da je živija u Splitu jedno vrime:
– Na Mejašima, ljepota je bila: ja na postdiplomskom, žena na porodiljnom – kaže magistar fizikalne medicine i rehabilitacije.
Kolega mu Dalibor Vuković, iz županijskog Nezavisnog sindikata radnika u zdravstvu, poručuje ekipi iz poduge kolone:
– Štrajk traje dok ne potpišu! Protokol je usvojen po našim uvjetima, sad počinju pregovori, a kad potpišu – svi idemo na viišnju!
Viišnja je, normalno, višnjevača, malo sladi, pa je i žene vole.
– A da van korona ne bi ušla sa zada dok vi ne gledate?
To smo se sitili kako je prolitos bolnički ravnatelj Ante Kvesić, čačkajuć zube usput, objašnjava novinarima slučaj pozitivnog pacijenta koji se bija mota po bolnici i tako posla niz likara u samoizolaciju.
– Samo sprida može provat, a onda će nama na prsi naletit – spreman je Dalibor.
– Jeste li ostavili ikoga na straži?
– Ne vozite brigu, ima druga linija obrane dok smo mi ovde – ne daju se smest Daliborove kolege.
Samo naprid, nije se Ero nikad da lomit!
Krive se one sirene s auta hitne pomoći, svitle rotacije, ni svoje misli ne mo’š čut. Okupilo se čudo svita prid županijeskon vladon i nije in prvi put. Evo transparenata: “Vlado, javi se, bola..!”, “Potpiši, potpiso ga, dabogda!”, “Ni graha, ni pšenice, dok nam je Opsenice!” A taj Opsenica in je lokalni ministar. Goran mu ime.
– Čuj, ministar zdravstva, a cijelo vrijeme korone nije jednu zdravstvenu ustanovu obišao! Evo mu transparenta: “Izađi, da ti čiko nešto da!” I ove hemijske olovke tri imaju zakačene, da nam potpiše kolektivni – govori Nedžad Dugalić iz Zavoda za javno zdravstvo.
U kafanu i skidaj maske
– Moramo se izborit! Eto šta nam rade: doktorima triput dizali plaću i neka su, al što nama ne dadoše ni marke, a na putu smo koroni i svemu belaju. Bogami nas ni pacijenti nekad ne razumiju, hoće zaraženi kroz hodnike, dolaze, odlaze, zovu, ja ih shvatam, al pazit se treba, izlažu i sebe i nas – kaže Dženita Hasanagić Kozić, diplomirana medicinska sestra u Domu zdravlja Stari grad.
Zna se, posli demonštracjuna – svi u kafanu i skidaj maske. Vanka dere bura, uši otpadaju, pa maska dobro dođe, a unutra svakako griju. Razmaka među stolovina nema, navalija svit ko mutav. Svi puše, kafeniše se pravo! Samo konobari imaju zaštićene face. Tu su i upozorenja, natpisi o koroni, ovo-ono, dezinficijensi su pri ruci, pa ko voli…
Da se ne lažemo, skoro isto ko u nas dok su kafići radili, a isto bi bilo da ih nije zatvorilo. Nego nan je sad malo neobično jer doma moramo u trafiku ili u pekaru po kavu iz aparata. Tako smo mi Eri neobični. Samo šta mi uvik gledamo svojin očima, tuđe nas malo zanimaju.
– Šta se, bola, čudiš, pa legalno je sjedit u kafani, kad zabrane i to – sjedit ćemo đe bilo – dobacuje nan jedan iz prikrajka.
– Izjutra je sabiranje, uvečer oduzimanje! Čim sunce zađe za Hum, nema u gradu živa roba. Onda po danu malo prohodamo, da prodišemo – kaže Nina Humačkić dok s prijateljicom Vesnom pije kafu, a djeca se dave kolačima u krcatoj velikoj kavani iznad Neretve.
Vesna nosi kesu blitve. Ubila se za zeljanice, al neće bit pita, pod ulje će danas blitva. Neko voli isjeckat malo saransaka, to bi u nas bija luk, ili češnjak. A nekome i smeta, ima ljudi da ih žgaravica goni. U Vesne maska pod vraton. Na poslu je dojadi držat priko nosa po čitav dan. Govori Nina:
– U Libanu radim godinama, kod UN-a. Prije bila u Gruziji. Dolje sam i prebolovala koronu, pa me evo sad malo i kod kuće. U Bejrutu je teški lockdown, sve zatvoreno. I pridržavaju se bolje nego mi – standard nikakav, mjesto u bolnici se plaća, kapitalizam je to, a te su im bolnice i nastradale u onoj eksploziji u luci što je ljetos bila. Zato svijet nosi maske i po cesti, jeftinije im…
”Sunce tone, dan se kloni…”
I zbilja, dobro kaza Nina, ko da Šantića čitaš: “Sunce tone, dan se kloni, u daljini zvono zvoni, studeni mu dršće glas…” Smrkava se, jedva ćuku možeš trefit po Starom gradu. Doduše, nije drugačija ni dalmatinska zima, evo Splita za primjer: kad turisti odu i gazde zaključaju lokale, a radnike pošalju na biro, Geton možeš zavijat ko vuk u planini. Jedino šta u Mostaru gaziš oblucima u kaldrmi, a Spliton uglačanin kamenin pločama.
– Čitav svijet je pokorila korona, đe ne bi jedan Mostar?! Nema ništa dok avioni ne polete. Nas su vazda držali izleti iz Međugorja i Dubrovnika, neku mrvu iz Sarajeva, a sad ne prođe šaka svijeta niz Kujundžiluk cijeli dan. Talijani su pali, ništa više od njih nema. Na sjeveru imaju još nešto para, a na jugu – ni za špica! Sad su pare u Azijata, al džaba, virus ne da poletjet – veli Azer Badžak, vlasnik umjetničke radionice u bakru.
Otvori dućan svaki dan, više iz običaja, sto godina njegovi drže taj lokal: pradedo, dedo, babo i sad Azer. Do njega su bratov i tetkin prostor, malo niže niz kaldrumu i rođak mu je Dado, al je sav nekako ters, zlovoljan, valjda od muke.
– Ljetos je bilo nešto Bosanaca, samo slabo ti je to, jarane, prije je bilo turista ko pljeve, od aprila do kraja oktobra – kaže Azer.
– Pa kako deverate, da li se priživit?
– Zaradilo se nešto, neće svijet propast za godinu dana, al ne bi valjalo da se nastavi vako odsad, nadalje i ubuduće.
– Ja, bola, tama tako… Sreća, kiriju ne plaćaš.
– Plaćam! Uzeli komunisti dedi 1959. devet radnji!
Ajmo doma… Ima cila filozofija i narodna predaja kako prić granicu. Jedna nas je žena pitala kako će materi dignit penziju u Metkoviću, kad je mater sad u nje u Mostaru, a korona zabranila odat okolo?! Drugi vele, kaži da moraš na sprovod. Treći su čuli da imaju neki Talijani na Širokom, dadneš 50 maraka, a oni tebi dadnu negativan test, al četvrti vele da je to u Uskoplju. Peti, opet, da ni bleso nije lud, da na granici ne priznaju svaki test i da su nikidan uvatili neke falše.
Priča se i da po Kupresu, Vlašiću, Blidinju, Jahorini…, nema slobodna kreveta, da svit iz Hrvatske uplati i dođe, a hotel da njima plaća test za ić kući. A ko ima love, taj da će u samoizolaciju kod kuće, pa se testirat privatno u jedno popodne.
Mrak se stisnija, na granici – gluvo. Spuštene su rampe.
– Ko van ovo po novinama piše pizdarije – pita hrvatski policajac.
– ?!
– Bogati, evo naslova: u BiH se može 12 sati bez negativnog testa ili samoizolacije na povratku u Hrvatsku…
– Pojma nemamo, piše danas ko šta oće…
– Nije za svakoga 12 sati! To je samo za posebne kategorije, za iznimke, razumite li, za neodgodive poslove i slično. Za studente, profesore, sahranu… A ne, iđen ja sist u auto pa na Kupres niza stranu đir po snigu, pa ću se vratit kući večeras – govori policajac kroz onu šubu.
Ladno je, srce puca od leda, a koroni ona stvar za sve ove naše budalaštine.
