Prispodoba, što su je priređivači biblijskih tekstova imenovali sukladno sadržaju ovim naslovom: Izgubljena i nađena ovca (Lk 15,3-7; Mt 18,12-14), poticajem je na razmišljanje o fenomenu izgubljenosti i potrebi pronalaženja, jer je izgubljenost pogibeljna i za živinu i pogotovo za razumske ljude.
Stado ovaca ne može opstati bez Pastira
Isus je pripovijedao u prispodobama radi lakšega pamćenja i radi širine izrečenih i neizrečenih a naznačenih poruka. U ovoj prispodobi otpočinje svoje pripovijedanje postavljanjem pitanja, koje glasi: Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, neće ostaviti onih devedeset i devet u pustinji, te poći za izgubljenom dok je ne pronađe? Sto ovaca je bila neka osrednja količina ovaca u to vrijeme koje je valjalo čuvati svakoga dana, a pojam čuvanja podrazumijeva izgonjenje na pašnjake, zatim vođenje na pojila, solila, čuvanje od opasnih životinja, vraćanje u osigurane torove i skrb o svakoj ovci da se ne izgubi, da negdje ne zapne i ostane, o bolesnoj da joj se pomogne u ozdravljenju, zatim o razmnažanju i janjenju, o uzgoju tih novih potomaka itd. Dakle, stado nije samo idila u planini pokraj jezera i pod vedrim nebom, nego je i velika obveza, briga i rad da cijelome stadu bude dobro u smislu uzimanja hrane i vode, te svega drugoga. Isus je istaknuo samo jedan vid motrenja, a taj je gubljenje jedne ovce od sto njih. Izgubljenost ovce može biti na više načina, a jedan od njih može se odnositi i na pastira koji nije dobro čuvajući pazio svoje stado i sve dojednu ovcu u njemu, a vrlo često se odnosi na samu ovcu koja se nezamijećeno odvojila od stada i zalutala, kao i na neku životinju koja je uhvatila ovcu i odnijela je ustranu da bi je rastrgala i pojela.
Isus je naglasio da čovjek ne može ostati ravnodušnim i nastaviti dalje sa svojim stadom bez one izgubljene ovce, nego pastir odmah, stvorivši sigurnost za onih devedeset i devet ostalih ovaca da se ne rasprše i izgube u njegovoj odsutnosti ili da ih ne podave vuci grabežljivi, odlazi u potragu za izgubljenom ovcom. I traga za njom prebirući sve zakutke gdje bi se mogla skriti, i žbunje i trnje što su je mogli zaustaviti, te tako odvojiti od stada. I u toj užurbanosti traganja on je pronađe, pomiluje je, uzme i stavi na ramena, te došavši do svoga zaštićenoga stada, vrati je sav radostan, potom dotjeravši cijelo stado do tora pokraj kuće, sazove svoje susjede, prijatelje da ih počasti, a tom zgodom ispripovijedat će svima sa svim nevoljama i radostima kako je izgubio ovcu i kako ju je našao, te vratio u stado. Želi im priopćiti svoje iskustvo što i njima može poslužiti u sličnoj prigodi. Osim toga, kani svoju radost pronađene izgubljene svoje ovce prenijeti na njih i zajedno se radovati s njima, a ta radost ima oblik pouke za sve koji su se tu našli kao i za one kojima će se ta prispodoba dalje prenositi. To je uspjeh što ga je postigao i u kojem ne želi sam uživati nego s drugima, i to ne samo radi užitka, nego i spoznaje kako se valja boriti protiv izgubljenosti uopće, a pogotovo one konačne, jer u nebu će biti veća radost zbog jednoga obraćena grješnika nego svih onih kojima obraćenje nije trebalo, nego su posve jednostavnim životnim hodom stigli u nebeske prostore.
Pastir pronađenu ovcu i/li janje nosi da ih ohrabi
No, pripovijedanje o izgubljenosti ovce, koja je ovdje simbol izgubljenosti nekoga ili nečega, ima i tzv. terapeutsku vrijednost, ulogu liječenja osobe koja je nešto ili nekoga izgubila. To se liječenje zbiva u razgovoru s prijateljima koji svatko na svoj način doprinesu toj ulozi opuštanja od napetosti i stresa da se sve što prije vrati u prvotno duševno i tjelesno stanje, te da ta osoba krene normalno u život bez bojazni da će se išta odraziti na nju. Zato je priređivanje zajedničke proslave u povodu pronađene ovce, posve opravdano i veoma korisno. Ta, nije dobro reći, kad se ovca izgubi, ma nek je sva šteta u toj ovci. O odnosu prema jednoj izgubljenoj i pronađenoj ovci, ovisi odnos prema svima ostalim ovcama stada.
Ova činjenica radosti pronalaska bilo čega – predmeti i životinje, te pogotovo bilo koga izgubljenoga – osobe, djeca, mladež, muškarci i žene nalazi se utkana u psihu čovjekovu. Ne samo da se mi ljudi radujemo svojom ljudskom radošću pronađenoj životinji, stvari ili pronađenome čovjeku, nego mi se radujemo Božjom radošću, jer se i Bog raduje kada se to dogodi ovdje na zemlji i u ovome životu, a pogotovo radost je neizmjerna u nebeskome životu. Isus je rekao svojim povijesnim slušateljima da će tako na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grješnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima nije potrebno obraćenje. Ovo je poanta ove prispodobe, koja uključuje i mnogo drugoga značenja.
Matej to isto pripovijeda ali malo drukčijim načinom. On pita svoje slušatelje, među kojima su zacijelo bili apostoli i učenici, što im se čini, pa veli kada neki čovjek ima sto ovaca i jedna od njih zaluta, hoće li on ostaviti devedeset i devet ovaca osigurane od nestajanja i čega drugoga, te poći u potragu za zalutalom. Njegova će radost biti veća poradi ove pronađene nego onih devedeset i devet koje nisu bile izgubljene. Naš ljudski stav proizlazi iz Božje misli i stava, a njegovo je opredjeljenje činiti sve da ne propadne ni jedan od ovih malenih Božjih miljenika, pogotovo ne oni koji su se svojom krivicom, maloumnošću, vražjom prevarenošću, vlastitom slabošću pijenjem raznih pića i opijata, kao i zbunjenošću izgubili u ovome grješnome svijetu u nekoj svojoj razvojnoj dobi: djetinjstvo, mladenaštvo, vrijeme stasanja u nauku i spoznaji, odrasla i zrela dob itd. sve do kraja životnoga hoda i prohoda kroz izazove i vražje kušnje.
Kovani grčki novac drahma datira od 7. st. pr. Kr.
Na ovu prispodobu o izgubljenoj i pronađenoj ovci kod evanđelista Luke nadovezana je strukturalno gledano ista prispodoba ali sadržajno drukčija, i to o izgubljenoj i pronađenoj drahmi (Lk 15,8-10). U njoj se govori o tome kako žena koja izgubi jednu drahmu od njih deset što ih je imala u svome novčaniku najprije promisli gdje bi je mogla izgubiti i kad sazna da je to u kući, najprije zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne pronađe. A čim ju je pronašla, sva radosna sazivlje svoje prijateljice i susjede da im što prije priopći tu radosnu vijest o izgubljenoj i pronađenoj drahmi, te potiče ih da se raduju s njome zbog pronađene drahme. I veliki zaključak, koji proizlazi iz ove prispodobe, odnosi se na radost u nebu pred anđelima Božjim zbog jednoga obraćena grješnika. Obraćenje je vrlo naporan i težak rad na samome sebi, a pogotovo ako se netko izvlači od droge i drugih opijata koji mogu dovesti osobe na rub propasti. Lako se čovjek oda tim i mnogim drugim porocima u svome životu koji je pun nevolja, ali kad se na njih navikne i sviknut s njima otpočne poboljevati, onda je liječenje i povratak u normalno stanje vrlo težak, ali upornošću duha može biti veoma učinkovit i glede zdravlja duše, pa i tijela. Dakle, izgubljena ovca znači grijehom ophrvane i u grijesima izgubljene osobe, ljude, a kada ih se pronađe i povrati u ljudske torove, onda nastaje velika radost na zemlji i na nebu. I izgubljena i pronađena drahma koja je sredstvo plaćanja, vraća radost radi kupovine odjeće, jela i pića za dotičnu osobu što ju je izgubila i domalo strpljivim traganjem i metenjem pronašla za sebe i za svoju obitelj.
Novac antička drahma (grčki: δραχμή – drachmē – zgrabiti, uzeti) datira od 7. st. pr. Kr. s otoka Egina (Αίγινα) u središnjoj Grčkoj. To je jedan od Saronskih otoka u Egejskom moru. Ovaj novac bio je raširen na cijelome helenističkom području jer su mnoge grčke države kovale takav tip novca. I Isus je znao za ovaj novac, kao i njegovi apostoli i sljedbenici. Osim u ovoj prispodobi, spomenut je i prigodom rasprave o plaćanju hramskoga poreza Isusa i njegovih apostola (usp. Mt 17,24-27). Upotrijebio ga je u ovoj prispodobi kao znak izgubljena novca u kladnji, klađenju, zatim izgubljena identiteta i drugoga, a doći do ravnovjesna i do pronalaska izgubljenoga novca, a pogotovo izgubljene osobnosti, veoma je teško. Stoga je parabola korisna u svakom vremenu, pa i u našem kada se stalno razmišlja o nekim preinakama novca, novčanika, načina čuvanja i podizanja novca iz novčarnica, potom gubljenje spoznaja o raznim djelovanjima virusa i njihova liječenja i tko zna čega sve ne.
Don Ilija Drmić
