Samo sat i pol vremena vožnje od mora na visini većoj od 1100 metara ulazimo u posve novi svijet visoke ili gornje Hercegovine, preciznije u Park prirode Blidinje, kojega s tri strane omeđuju rijeke Neretva, Doljanka i Drežnica te zapadni obronci Vran planine.
Između Čvrsnice, “najviše planine u Hrvata” (2226 metara), kako se to ovdje zna reći, i Vrana, koji također nadvisuje dvije tisuće metara, položenih sjever-jug, netipično za Dinarsko gorje, pruža se Dugo polje, dugačko 12 kilometara, s Blidinjskim jezerom kao pravim draguljem što na njemu počiva.
Administrativno ovo područje pripada trima županijama: Zapadno-hercegovačkoj, Herceg-bosanskoj te Hercegovačko-neretvanskoj.
Ovaj kraj odlikuje iznimno bogat biljni i životinjski svijet. Botaničari su pobrojali 1500 biljnih vrsta s brojnim podvrstama. Dominira mješovita šuma crnog i bijelog bora, munike, graba, smreke, jele i bukve. Više je od dvjesto endemskih biljaka, među kojima je i siberija, čiji naziv upućuje na sibirsko podrijetlo, a nalazi se još na našem Velebitu i na planinama Rusije i Kazahstana.
Namjernik se ne smije iznenaditi ako sretne vjevericu, srnu, vuka, lisicu, medvjeda ili divlju svinju. Svako jutro, ako ovdje prespavate, probudit će vas pjev ptica, kojih ima više od 120 vrsta, a od onih rijetkih valja spomenuti patuljastog orla, bjeloglavog supa, tetrijeba ili surog orla.
Mjestimice nailazimo na kuće slamom prekrivene u kojima se nekada živjelo, preživljavalo i umiralo. Blidinje je u dokumentima zapisano kao Polja, ponekad i kao Planine, a prvi se put Polja spominju 1405. u darovnici kralja Ostoje jednom humskom plemiću. Kasnije će Polja zauzeti age i begovi.
No, život ovdje neprekidno traje još od ilirskih, delmatskih vremena, o čemu svjedoče četiri gradine, i nije se stoljećima mijenjao, moglo bi se reći sve do polovice prošlog stoljeća. Polja su pohodili, i u proljeće i ljeto u njima živjeli brojni stočari nomadi iz južnih ili donjih krajeva Hercegovine.
Tridesetih godina 20. stoljeća zabilježeno je petsto obitelji, tisuću stočara i sedamdeset tisuća ovaca koji su ovdje živjeli. Za pastirima su uvijek išli oni duhovni pastiri, franjevci u svojim pastoralnim misijama, a 1932. sagradiše i svoju kuću u Masnoj Luci.
Pronađeno je šest nekropola i više od tristo stećaka koji potječu iz 14. stoljeća, koji vape za obilježavanjem, zaštitom i uređenjem, a sudeći po bogatim ukrasima na nekim od njih, može se pretpostaviti da ovdje nije umirala samo sirotinja nego i pripadnici nešto bogatijih slojeva.
Ljudi iz obližnjih mjesta pamte 1942. godinu, kada su ramskim krajem prošle četničke horde, ostavivši iza sebe dvije tisuće ubijenih ljudi i puno spaljenih kuća. Među njima je spaljena i franjevačka kuća. Drugi svjetski rat i poslijeratno vrijeme zbog političkih, socijalnih i ekonomskih promjena opustošili su i ovaj kraj. Osamdesetih se gradi nova franjevačka kuća, a devedesetih i dvijetisućitih rade se ceste, dolaze struja i telefonska veza, obnavljaju se groblja, podižu kapele. Prije petnaest godina podignuta je i impozantna crkva sv. Ilije. I sve to ponajviše zaslugom fra Petra Krasića, koji je kapelan već skoro četrdeset godina, koji uza sve to uzgaja tornjake, autohtonu hrvatsku pasminu pasa.
Doduše, rijetka su danas stada ovaca, ali život se probudio u novoj formi, u formi turizma, ugostiteljstva i rekreacije. Izgrađene su i brojne vikendice, u kojima se iznajmljuju apartmani. Ima puno i raskošnih vila, koje često odudaraju od planinskog ambijenta, djelujući pomalo kao nasilje nad prirodom.
Otkad je poduzeće “Lareko”, u vlasništvu trojice lokalnih poduzetnika, uzelo Ski-centar pod koncesiju, vidljiv je veliki napredak i u poslovanju i u ulaganjima, o čemu razgovaramo s Ivanom Rezom, agilnim i sveprisutnim voditeljem ovoga centra u kojemu radi 11 stalno zaposlenih, ali se taj broj u zimskom razdoblju penje i do trideset.
Donja je točka skijaške staze na 1293 metra, a gornja do koje vozi četverosjed na 1548 metara. Dužina staze je 929 metara. Uz tu glavnu stazu postoji i ona školska, dužine 262 metra. Ispod staza su veliki restoran, caffe bar i prenoćišta. Novi upravitelji planiraju gradnju hotela sa stotinu i četrdeset ležajeva, s unutarnjim i vanjskim bazenom, garažama i kongresnom dvoranom, a već je pripremljeno spremište vode, koje će služiti za umjetno osnježivanje staze. Uprava Parka prirode planira i gradnju vodovoda. Gosti dolaze iz BiH, Hrvatske, ali i iz drugih zemalja, dolaze uglavnom zimi, a sve više i ljeti.
Uz glavnu prometnicu je motel “Hajdučke vrleti”, koji se vidi izdaleka, zanimljiva je izgleda i posve je u skladu s okolinom. Godine 1996. u srcu tada pustinje počeo ih je na svojoj starini hrabro i vizionarski graditi Vinko Vukoja, kada još nije bilo ni vode ni struje ni asfalta, a dovršene su tri godine kasnije. Vukoja je bio sam svoj i arhitekt i izvođač. Kada je 2009. Vinko poginuo, poslove je preuzela njegova sedamnaestogodišnja kćerka Marija Vukoja, koja oduševljava držanjem, poduzetnošću i zrelošću kakva se ne bi očekivala od nekoga njezinih godina. Valjda ljudi kad rano ostanu bez roditelja brzo sazrijevaju.
Uz rad je studirala i diplomirala menadžment za turizam i ugostiteljstvo, i mogla bi bez problema preuzeti kakvo ministarsko mjesto iz ovog sektora. Ona je sada i vlasnica i direktorica. Ispred motela uvijek je puno automobila.
– Dolaze domaći i strani gosti, i to oni iz europskih zemalja – kaže nam Marija.
Restoran je uređen kao mali etnomuzej sa starim oružjima i oruđima, koje je marljivo prikupljao pokojni Vinko. U njemu se služe vrhunska i ne skupa tradicionalna jela iz lokalnih izvora. Motel ima i dvanaest soba, a putnici koji se zbog nevremena nađu u neprilici, mogu besplatno prenoćiti.
Ukupno je 25 zaposlenih i još toliko je honorarnih suradnika. “Vrleti” (a ima ovdje i drugih ugostiteljskih objekata, poput “Risovca”, “Bora”, “Vilinca”, “Alpine”…) nisu samo restoran i kreveti nego i poprište zanimljivih kulturnih i zabavnih programa u kojima sudjeluju poznata glazbena i kazališna imena. U jedanaestom mjesecu svake godine je posebno natjecanje pod nazivom: “Dobro slaži i ostani živ”, u kojemu natjecatelji pričaju svoje nevjerojatne anegdote, a među propozicijama stoji alanfordovsko da sve laži moraju biti istinite. Političarima je zabranjeno natjecanje, jer su oni profesionalci, a ovo je amatersko natjecanje.
Vinko Vukoja, s kućnim dodatkom Lastvić, osnovao je Hajdučku Republiku Mijata Tomića, koja ima i svoj Ustav. Jedina država s kojom se ova republika želi udruživati i imati prijateljske odnose bila je Republika Peščenica. U njoj je zabranjeno osnivanje političkih stranaka i bavljenje politikom, jer se time ugrožava zdravlje ljudi. Himna je ganga, a jezik ikavica i latinično pismo, s tim da svi građani mogu govoriti onim jezikom koji najbolje znaju. Sredstvo plaćanja je svaki novac koji je pošteno zarađen ili je otet od lopova i tajkuna. Republika ima i svoj grb. Na bijelom je polju u lijevom kutu crvena šahovnica, a u sredini lik Mijata Tomića u plavom.
U ovom kraju svježih i ugodnih ljeta i uzbudljivih, hladnih i surovih zima (snijeg zna napadati i do dva metra, a temperatura se spustiti i do minus 30 stupnjeva) žive legende o vilama, vilenjacima i hajducima. Iznad skijališta nadvijaju se tri vrha Čvrsnice: Mali vilinac, Veliki vilinac i Hajdučka vrata s visinama od 1996, 2118 i 2000 metara.
Uspomene na hajduka Mijata Tomića još su itekako žive. U blizini Vrleti je i Mijatova pećina, u kojoj se on s drugovima sklanjao od zime i progonitelja. Mijat Tomić je stvarna ličnost, rođen je koncem 16. stoljeća u Gornjem Brišniku, o njemu su ostali pisani tragovi u arhivima u Veneciji, Zadru, Istanbulu, Živogošću, Dubrovniku i u Zaostrogu. Nije bio drumski razbojnik, već borac protiv turskog zuluma za prava kršćanske raje.
Imao je četu od 33 hajduka. O njemu su ispjevane brojne pjesme koje su se uz gusle pjevale. Jedna od njih počinje ovako: “Ode Miho u Vran planinu/Lijepo društvo sebi sakupio/Sve po izbor Duvnjake junake”. Ubijen je 1642. godine, legenda kaže da ga je izdao njegov kum. Glava mu je pokopana odvojeno od tijela, da je Turci, kojima se silno zamjerio svojim junaštvom i nepokornošću, ne bi odnijeli kao trofej sve do Carigrada.
Osim Mijata Tomića ovdje živi još jedna legenda, legenda o Divi Grabovčevoj, mladoj i lijepoj čobanici koju je oblijetao Tahir beg Kopčić, ali ona nije htjela za muslimana pa je radije izabrala smrt, tamo koncem 17. stoljeća. U spomen na njezino mučeništvo na obližnjem brdu Kedžara (dio Vran planine) svake godine prve nedjelje nakon sv. Petra održavaju se mise, svetkovine i slavlja, gdje dolaze rijeke hodočasnika iz Hercegovine, Bosne i Dalmacije. Njoj u čast podignut je 1998. i spomenik, djelo Kuzme Kovačića, dok Mijat Tomić još uvijek čeka svoj spomenik ili barem repliku spomenika već postavljenog u Brišniku.
Ali je zato o njemu knjigu “Junačina Mijat Tomić” napisao Dubravko Horvatić, snimljen je i igrani film u režiji Mare i Branka Perića, koji je već obišao kina u Herceg-Bosni, Hrvatskoj, Kanadi i drugdje. Kad bi ga još prikazao i HTV…
U ovaj čarobni kraj koji osvježava, liječi i osnažuje ne možete doći ni iz njega otići a da se ne sjetite one Tinove o odlasku i povratku, i da tiho, sebi samom ne odrecitirate: U slutnji, u čežnji daljine, daljine/ U srcu, u dahu planine, planine.
Josip Jović/Slobodna Dalmacija
