Ivo Roksandić (48) i sin Mihael (16) iz Novog Sela Glinskog srušili su ruševine doma koji im je sravnio potres. Tu su izbetonirali podlogu gdje će biti terasa.
Nisam mogao više gledati u tu ruševinu. Sam sam je uklonio uz pomoć kuma s dva traktora i platili smo stroj da nam pomogne u rušenju. Neki dan smo to poravnali i prošlu subotu izbetonirali betonsku podlogu. Tu će sad biti terasa – pokazuje nam Ivo Roksandić (48) iz Novog Sela Glinskog prostor na kojemu se nalazila staja koju je razorni potres sravnio sa zemljom, odnosno prepolovio popola.
Fotografija Ive i njegova sina Mihaela (16) nakon potresa urezala se svima u sjećanju jer su se na njihovim licima vidjeli tuga i očaj nakon prirodne katastrofe koja je u prosincu pogodila područje Banovine, prenosi 24sata.hr
– Pribavljam i materijal za kuću. Još mi nešto sitno fali, no smatram da ću do 1. lipnja početi s radovima na kući. Mijenjat ću krov, moram još jedan dimnjak popraviti, jednog smo već sami napravili da se možemo grijati. Morat ću srušiti i garažu te ljetnu kuhinju koja se nadovezuje na kuću. Sve se razišlo, nakrenulo. To se mora srušiti, nije sigurno. I to ću sam koliko budem mogao i uz pomoć prijatelja – pokazuje nam Ivo oštećenja na imanju na kojem uzgaja ovce i hrani kokoši kako bi si popravio kućni budžet jer mu je invalidska mirovina mala. S Ivom stanuje njegov 16-godišnji sin koji se u Topuskom školuje za kuhara.
‘Živjeli smo i u kampici’
– Svakog dana Mihaela vozim u Glinu na autobus, radim u kući kućanske poslove, brinem o životinjama. One su mi lijek za dušu. Volim raditi, imam velike planove, no ne stignem sve. Danas je puno lakše u odnosu kako je bilo odmah nakon potresa. U prvo vrijeme smo stanovali u doniranoj kamperici. Kad smo si osposobili dimnjak, polako smo se vratili u kuću. Mihael se školuje, pomaže koliko može. On voli kuhati pa nam ponekad spremi svoje specijalitete. Ide se dalje, no puno je tu posla. Ne mogu napraviti sve što je u zadnjih 20 godina sagrađeno, a srušeno u deset sekundi. Kuću smo nakon rata podizali ispočetka, a sad je situacija skoro ista. Nasreću, kuća nam nije tako jako stradala. Ili je bila tvrđa podloga ili su puno željeza stavljali u temelj pa je to spasilo kuću, ne znam. Staju neću ponovno graditi, ne treba mi. Ja sam sve stariji, sve manje ću moći raditi, a i nema potrebe – govori Ivo te dodaje kako je njegova kuća dobro i prošla, dobila je žutu naljepnicu, a takvih je možda još desetak u selu, dok su sve ostale potpuno uništene.
– Ne dao Bog više to nikome. S 18 godina sam otišao u jugovojsku, bio zarobljen i u Ljubljani u zatvoru. Vratio sam se kući, otišao u rat i u njemu bio 1643 dana. Kad sam otišao u mirovinu, ispalo je kao da sam dobio kunu po danu rata. Teško je, a što mi vrijedi jaukati. Naplakao sam se. Neka bude zdravlja i bit će svega – zaključuje danas optimistično Ivo.
