Novi slučaj vršnjačkog nasilja prijavljen je u Tešnju. Tri učenika drugog razreda Osnovne škole “Huso Hodžić”, dakle djeca od samo sedam godina, navodno su naočigled cijelog razreda bacila na pod, a potom šutirala vršnjaka iz razreda. Dva dana nakon incidenta roditeljima se počeo žaliti na jake bolove u trbuhu. Dječaku je pukao čir zbog stresa te je morao na hitnu operaciju.
Grčio se od bolova
– To znači da je od prevelikog stresa nastao čir, pukao i izlio se te je moglo doći do fatalnog ishoda. Vjerujte, medicinski sam djelatnik, ali u životu nisam vidio da se dijete tako grči od tolikih bolova. Taj sat i nešto, koliko je operacija trajala, nismo znali hoće li naše dijete ostati živo – rekao je otac dječaka Haris Hundur i dodao: – To je dijagnoza stres ulcus. To znači da je od prevelikog stresa nastao čir, pukao i izlio se te je moglo doći do smrtnog ishoda. Hvala Bogu pa nije i zahvaljujem osoblju Hitne medicinske pomoći i Opće bolnice u Tešnju na svemu što su učinili da spase moje dijete – prenosi Avaz.
Zejneba Hundur, majka ovog dječaka, za Klix je ispričala sve do sada poznate detalje, što se događalo te kako je došlo do toga da njezin sedmogodišnji sin bude u životnoj opasnosti. Kako je rekla, 23. listopada njezinu su sinu na odmoru prišla trojica dječaka iz razreda koja su se, kako su rekla, htjela igrati s njim, što je on odbio. Prije je bilo sličnih situacija s istim dječacima na proslavama rođendana, koje su roditelji pripisali “dječjem koškanju”. Zatim ga dječaci obaraju na pod, udaraju nogama, a onda su ga dvojica od njih držala i treći ga udarao u trbuh. Unatoč tome, on je ostao na satu iako su nastavnici škole obaviješteni što se dogodilo. Poslije nastave odlazi u produženi boravak gdje majka dolazi po njega i tada doznaje što se dogodilo njezinu sinu i tek dobiva poziv iz škole o, kako su oni nazvali, “incidentu”. Iz MUP-a ZDŽ-a su potvrdili da su dobili prijavu o nasilju. U policijskom izvješću, na koje roditelji imaju zamjerke, pogrešno je evidentiran sam dan incidenta koji se dogodio 23. listopada 2024., a u školi nisu bili raspoloženi za razgovor. – Smatram da se to zataškava, da se gura pod tepih, da to ostane da se ne zna, da se upakira. Nećemo to dopustiti. Idemo i prema nadležnom ministarstvu i dalje. Ja idem do kraja. Samo sam iznenađen brojem roditelja koji mi se javljaju jer imaju iste i slične probleme – zaključuje Haris Hundur.
Nakon svega postavlja se pitanje hoće li institucije, obitelj, škola, bilo tko, konačno reagirati. Jer društvo u kojem sedmogodišnjaci, umjesto “Tašun, tašun tanana”, promoviraju nasilje, mora se priznati, ima uistinu ogroman problem. Na jednoj od radionica održanih prije nekoliko dana u susjednom Doboju pedagozi su upozorili da vršnjačko nasilje ima mnoge forme, ali klasificira se u četiri kategorije: psihičko, fizičko, digitalno i seksualno nasilje, koje je, uz fizičko, najekstremniji oblik vršnjačkog nasilja. Ovaj društveni problem ima mnogo čimbenika koji utječu na razvoj nasilnika te krug nasilja iz kojeg se djeca žrtve, ako nemaju podršku okoline, teško odluče izići. Čimbenici koji doprinose razvoju nasilja su mnogobrojni. Djeca žrtve se biraju nasumično: zbog slabog ekonomskog stanja, fizičke različitosti ili/i nedostataka, drugačije osobnosti ili interesa. Rađanju djeteta nasilnika može prethoditi traumatično iskustvo unutar obitelji, nestabilni odnosi s roditeljima/skrbnicima, psihološke poteškoće ili izražena agresivnost gdje, okružen nasiljem, nasilje prihvaća kao normu u svom okružju. U BiH vršnjačko nasilje nije obuhvaćeno statistikom. Posljednja provedena statistika bila je 2017. godine u osnovnim i srednjim školama, a provela ju je nevladina udruga “Kap”. Podaci su pokazali alarmantno stanje: svako treće ispitano dijete bilo je ili jest žrtva jednog od oblika nasilja. Kako prepoznati međuvršnjačko nasilje? Roditelji, skrbnici te nastavno osoblje ne mogu uvijek primijetiti znakove nasilja nad djetetom. Neki, poput fizičkog nasilja, su očiti i najlakše ih je uočiti. Psihološko i kibernetičko nasilje dva su najučestalija oblika koja svoje postojanje u dječjem životu pokazuju kroz različite simptome. Dijete koje se boji ići u školu, ima vidljive promjene ponašanja koje utječu na edukacijski proces, izbjegava druženje s vršnjacima ili se primijete simptomi depresije i/ili anksioznosti – signali su koji pokazuju kako je moguće da je dijete pod nekim vidom vršnjačkog nasilja. Bespomoćnost djece žrtava nasilja problem produbljuje te djeca žrtve često u sebi nalaze krivca za nasilje, što vodi u smanjeno samopouzdanje, pa čak i fizičke tegobe koje graniče s pratećim za anksiozni poremećaj.
