Ja sam član obitelji Tuđman i često Ankici znam reći da sam treći sin Franje Tuđmana. Rano sam ostao bez oca, imao sam težak život te sam kao druge očeve doživio Franju Tuđmana i Gojka Šuška.
I toj dvojici ostat ću vjeran do kraja života, pa i pod cijenu da će me netko zbog toga skratiti za glavu, tvrdi nam general Ljubo Ćesić Rojs.
Ističe da se na prste jedne ruke danas mogu nabrojiti istinski tuđmanovci, a on je, uz Andriju Hebranga, jedan od njih.
– Tuđman je bio topao čovjek, plemenit. Za sve naše operacije vođene s prostora BiH bio sam odgovoran ministru Šušku, a on Tuđmanu. Ja sam imao crni telefon koji su nam dali Amerikanci, motorolu s ključićem. To je bila kripto zaštita da nas samo oni mogu slušati. I sjećam se, u jednom danu na Dinari poginulo je šest Međimuraca i Zagoraca, pripadnika 7. gardijske brigade. Vozač ministra Šuška i ja čekali bismo u autu, a Tuđman i Šušak gore bi imali sastanak. Prije nego što bi počeo ‘Dnevnik’, pozvali bi i mene unutra. Kad sam i taj put pričao što su te gudure, Dinara i metar i pol snijega, Tuđman je zaplakao. Znao je da bez žrtava nema Hrvatske – prisjeća se Rojs, koji je nakon smrti ratnog ministra Gojka Šuška bio član Predsjedničkog vijeća u Odboru za Hrvate iz BiH.
S Tuđmanom je bio često, bio mu je blizak, a posebno se sjeća trenutka kad ga je osobno dovezao na kninsku tvrđavu dan nakon što je akcijom Oluja vraćen Knin u hrvatske ruke.
– Kad se 5. kolovoza vidjelo da mi prvi ulazimo u Knin, na crni telefon me je nazvao Gojko Šušak i tražio zapovjednika hrvatskih snaga Antu Gotovinu. Rekao je da Chief (tako je zvao predsjednika Tuđmana) zapovijeda Gotovini da nekoga šalje u Knin kako se ne bi desili kakvi zločini. General Ademi i ja sjeli smo u džip i s tim džipom ušli u Knin prije naših tenkova. Imao sam tu čast da se uz šest-sedam ljudi popnem na kninsku tvrđavu. Tad smo zarobili i dr. Torbicu. Sukladno Ženevskoj konvenciji, predali smo ih kanadskom bataljunu. I doktor Torbica, koji je danas u Beogradu, izjavio je da je HV sve napravio po propisima – ističe Rojs.
Nakon što su napravili povijesnu fotografiju na kninskoj tvrđavi, zaputili su se u bolnicu. Kako je Rojs imao satelitski telefon i agregat u prtljažniku, nazvao je ministra obrane Gojka Šuška.
– Rekao mi je da s Tuđmanom dolaze u Knin. Gotovina i Ademi sjedili su iza mene u autu kad smo se iz Sinja vozili prema Kninu. Vidjeli smo palež, neki lešinari su palili kuće. Kad je Gotovina to vidio, poludio je. Nitko osim nas nije znao da će Tuđman doći u Knin i na brifingu se izderao na Škorića pitajući ga gdje su križ i raspelo. Svi su znali da dolaze Mudrinić i Mate Granić te nikome nije bilo jasno što će raspelo za njih – prisjeća se Rojs. Tuđmana i Šuška dočekao je s Gotovinom u Splitu, a potom su se uputili u Knin.
– Najsretniji trenutak predsjednika Tuđmana bio je kad sam ga džipom, s nogometnog stadiona u Kninu, dovezao do kninske tvrđave. Kao leptirica je uzletio po tim stubama do kninske tvrđave, poljubio hrvatsku zastavu i rekao: ‘Zastava ovdje znači dovršenje djela uspostave slobodne i nezavisne hrvatske države’. I to je za mene najpovjesnija rečenica, jer je dovršio djelo koje je počeo stvarati 1989., kad je počeo stvarati i HDZ – svjedoči Rojs.
Istaknut će da je Tuđman uvijek bio prije svega profesionalac.
– Pa on je smijenio sina Miroslava. I tad sam mu rekao: ‘Predsjedniče, izgubili ste dva sina’. Pitao me kako dva sina, a ja sam mu odgovorio kako je jedan ministar Šušak, koji je preminuo, te da je sad smijenio Miru – prisjetio se Rojs i istaknuo da je puno veće protivnike Tuđman imao u vlastitim redovima nego što mu je to bio Slobodan Milošević.
Na njih je mislio kad je u zagrebačkoj Zračnoj luci, po povratku iz “Walter Reeda” govorio o crnim, žutim i zelenim vragovima koji primaju dotacije.
– Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske neovisnosti. Ne samo s crnim, nego i sa zelenim i žutim vragovima. Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude. Ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale – rekao je tad Tuđman.
– Tu je mislio isključivo na najbliže suradnike koji su ga iznutra izdali. Procijenili su da neće dugo, htjeli su srušiti vlast i smijeniti predsjednika. I to je pozadina svega. I pred njegovu smrt formirali su se razni lobiji. Pa smo nakon njegove smrti imali dva kandidata. Jedna je grupacija gurala Vladimira Šeksa, a druga Matu Granića. Na predsjedništvu HDZ-a odlučeno je da predsjednički kandidat bude Mate Granić, a kampanju mu je vodio Andrej Plenković. No usred kampanje Granić je personificirao kampanju kao da je njegova, a ne HDZ-ova, i zato nije ušao u drugi krug – svjedoči Rojs.
Još čuva, kaže, Tuđmanovo nalivpero s kojim je jedini pisao, a koje mu je darovao. Kod kuće još čuva i pismo koje je Tuđmanu poslao dok je ležao u apartmanu na 7. katu KB-a Dubrava.
– Četiri apartmana u bolnici u kojima su se, uz Tuđmana i Šuška, liječili i akademik Vlatko Pavletić te general Janko Bobetko opremio sam ja, preko inženjerije tzv. 66. pukovnije. S aparaturom koju smo platili 22 milijuna kuna – tvrdi Rojs. Sjeća se i posljednjeg razgovora s Franjom 1999., neposredno prije nego što će otići u Vatikan. Razgovarali su o izborima.
– Rekao sam mu: ‘Predsjedniče, dobit ćemo izbore, ali neka general Janko Bobetko nosi listu za Dubrovnik do Splita, general Gotovina do Zadra, mene stavite za Herceg Bosnu, a generala Kapulara za Vinkovce’. Sve sam to vojnički posložio, a Tuđman je rekao: ‘Dobit ćemo izbore! Moramo dobiti izbore!’. Nažalost, umro je, izbore smo izgubili, a po Tuđmanovu nalogu ušao sam u politiku. To je bila njegova želja da povučem biračko tijelo u BiH – svjedoči Rojs. Istinsku tugu kod Tuđmana, kaže, primijetio je kad je preminuo Šušak. I taj put je bio kod Tuđmana i raspravljali su gdje će pokopati ratnog ministra obrane.
– Tuđmanu sam rekao da je Šuškova posljednja želja bila da ga se pokopa u Širokom Brijegu, gdje sam mu još za života napravio grobnicu. Vidio sam da je Tuđmanu baš jako teško. Zaplakao je, ali brzo se pribrao, shvatio da je državnik i da mora ići dalje. Poslao me s još nekoliko generala da idemo tražiti grobno mjesto. Tadašnja gradonačelnica Marina Matulović Dropulić s nama je odabrala mjesto, gdje i danas počiva – kaže Rojs. Bez obzira na to što je prošlo 20 godina od Tuđmanove smrti, Rojs mu se iskreno divi. Zbog čvrstine i snage da dovrši put izgradnje neovisne Hrvatske, unatoč bliskim ljudima koji su ga opstruirali na svakom koraku.
– Tuđman treba dobiti Nobelovu nagradu za kemiju s obzirom na to s kakvim je g*****a stvarao Hrvatsku – zaključio je Rojs.
grude.com
