Prije svih ovih činjenica o dolasku Sina Čovječjega, zatim o neizvjesnosti vremena dolaska i upozorenju na bdijenje valja promotriti Isusovu eshatološku besjedu, potom o dovršenju djela Božjega, početku nevolja i propasti Jeruzalema (Mk 13,1-28; te Mt 24,1-3; Lk 21,5-24).
Rekonstrukcija Salomonova Hrama u Jeruzalemu iz 961. god. pr. Kr.
Naime, evanđelist Marko kaže kad je izlazio Isus iz jeruzalemskoga Hrama, koji je gradio Salomon kroz 7 godina počevši od 968 pr. Kr., dometnu mu jedan od njegovih maštovitih učenika zadivljen gradskim zidinama i kamenim zdanjima: “Učitelju, gledaj! Kakva li kamenja, kakvih li zdanja!“ Nato mu je Isus odvratio: “Vidiš li ta veličanstvena zdanja? Ne, neće se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.“ (Mk 13,1-2). Ovom zgodom valja se sjetiti da je 587. god. pr. Kr. grad Jeruzalem pokorio babilonki kralj Nabukodonozor (630.-561.) i da je Hram opljačkan i razoren, a narod odveden u Babilonsko sužanjstvo gdje su ostali 50 godina. Perzijski kralj Kir (600./576.-530./529. pr. Kr.) dao je židovskom narodu slobodu, a 515. god. dopustio je i pomogao obnovu Hrama, o kojem se ovdje govori. Isus je iz ovoga Hrama, Svete Kuće Božje, Svetoga doma Božjega i Kuće molitve izagnao trgovce koji su ga obeščastili (Mt 21,12-17; Iv 2,16). Ovdje on najavljuje razorenje toga Hrama, a sam on postat će novi Hram nakon svoga uskrsnuća: “I gle, zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše, grobovi otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše, te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.“ (Mt 27,51-53; vidi i Mk 15,38).
Ovdje je zanimljivo navesti opis Hrama židovskoga povjesničara Josipa Flavija u knjizi Židovske starine (V,1-8). On veli da je Hram (35×10 m) u Starom gradu bio pun zlatnih ukrasa. Bio je obložen jakim zlatnim pločama, pa je zbog toga bliještao obasjan suncem, i to tako jako da je pohoditeljima zasljepljivao oči. Stranci i hodočasnici iz okolnih zemalja doživljavali su opet blještavilo kao snijeg na brežuljku gdje je podignut ovaj Hram, ali na mjestima gdje nije bio pozlaćen.
Pogled na Jeruzalem. I Isus je gledao Jeruzalem i zaplakao nad njim.
Kod Mateja učenici pokazuju hramsko zdanje, Hram kao kamenu građevinu. I Isus proriče gledajući na sav grad Jeruzalem, koji je lijepo i skladno zdanje u cjelini, da će biti razvaljen svaki složeni kamen na kamenu (usp. Mt 24,1-2). Evanđelist sv. Luka govori o istome, ali piše malo drukčijim načinom, gotovo pjesničkim stilom, pa veli dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga “resi divno kamenje i zavjetni darovi“, Isus je izrekao svoje proroštvo govoreći da će doći dani u kojima će se sve razoriti od onoga lijepoga kamenoga zdanja što su ga motrili (usp. Lk 21,5-6).
Začudio se i ovaj učenik što je slobodno i hrabro upitao svoga Gospodina, ali i ostali su zastali mozgajući o kakvom se razvaljivanju i razaranju radi, da li o potresu, nekom ratu ili čemu drugome. Isus je sjeo na određeno mjesto na Maslinskoj gori okrenut Hramu o kojem je razmišljao u duhu onoga što je pro/rekao. Najednom ohrabreni apostoli braća: Petar i Andrija, te Zebedejevi i Salomini sinovi, braća: Jakov i Ivan upitali su Isusa da im rekne kad će se to razaranje Hrama dogoditi i na koji se znak sve to ima zbiti. Isus je otpočeo govoriti svojim apostolima da ih tkogod ne zavede, jer će mnogi doći u Isusovo ime govoreći: “Ja sam! i Vrijeme se približilo!“ Kod Mateja stoji: “Ja sam Krist!“ (Mt 24,5). Isus je na ovu činjenicu upozorio svoje učenike da budu vrlo oprezni. I, nažalost, mnoge će zavesti. Govorit će oni o mogućim ratovima i pričati o ratovima koji se vode, ali hrabri ih da se na te riječi ne uznemiruju. Uostalom, ti ratovi će se događati ali oni nisu još kraj. Ratovi su trenutci kada ustaje narod protiv naroda, kraljevstva protiv kraljevstva, kraljevi protiv kraljeva, a uzroci su raznovrsni, najčešće sebične prirode. Ratove će pratiti potresi u raznim mjestima, a zbog svega toga kaosa ljudi neće moći u miru obrađivati zemlju, te će biti i glada, a s gladom dolaze i druge još gore nevolje, pa i sama smrt. Sve je to početak trudova, rekao je Isus vrlo slikovito. U svemu tome on savjetuje apostole da se paze i čuvaju sami sebe, pogotovo što će ih predavati vijećima, tući će ih u sinagogama, dovodit će ih pred upravitelje i kraljeve sve zbog imena i nauka Isusova, te će ih, piše Matej, mučiti i ubijati, mrziti zbog imena Isusova. Sve će to biti vlastodršcima svjedočenje i naviještanje evanđelja, koje će se trebati proširiti navještajem i svim narodima.
Ostatci jeruzalemskoga Hrama – Zid plača (današnji izgled)
Matej uza sve to dodaje da će se mnogi tada sablazniti, i u svemu tome duhovnome kaosu izdavat će jedni druge, te će vladati međusobna mržnja, a k tome pojavit će se “mnogi lažni proroci“ koji će svojim tumačenjima u tome kaosu mnoge zavesti, a razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav u mnogih. Potiče na ustrajnost do kraja, a upravo o tom stavu ovisi spasenje. Evanđelje i s ovim sadržajem propovijedat će se po svem svijetu i u svim narodima, a nakon toga doći će svršetak svijeta i čovjeka na njemu (usp. Mt 24,10-14).
Evanđelist Luka piše kako je Isus utješno rekao svojim apostolima, učenicima i sljedbenicima govoreći da uzmu k srcu i da ne smišljaju unaprijed svoje obrane, jer Isus će im otvoriti usta i udijeliti tako snažnu mudrost kojom će zatvoriti usta i zavezati jezik svojim protivnicima, te neće moći izgovoriti ništa suprotno onome što su oni rekli. U tome sukobu i predavanju na sudišta i u tamnice sudjelovat će i njihovi roditelji, braća, sestre, rođaci i prijatelji. Taj kaos, nažalost, bit će označen i ubojstvima. Svi će ih zamrziti zbog Isusa. No, ne trebaju se bojati jer ni vlas s njihovih glava, što će biti počupane u napadajima, neće propasti. Bit će spašeni u ovome uzavrelome kaotičnom loncu zbog svoje postojanosti u Isusovu imenu i istini (usp. Lk 21,14-19).
Pod naslovom Propast Jeruzalema (Mk 13,14-23; Mt 24,15-28; Lk 21,20-24) opisano je apokaliptično stanje koje se prepoznaje kao “grozota pustoši“ što stoluje ondje gdje joj nije mjesto. Oni koji se zateknu u Judeji, trebaju bježati u gore, a neka ne silazi nitko u kuću da bi uzeo nešto iz nje tko se zatekne na krovu, a tko se nađe u polju, neka se ne okreće natrag radi ogrtača ili čega drugoga!
Izraz “grozota pustoši” nalazi se kod Daniela, i to u ovome izričajnom okružju: “I sklopit će savez s mnogima za jednu sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit će grozota pustoši sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne obori na pustošnika.“ (Dn 9,27). U vrijeme najezde grčkoga vladara Antioha Epifana (Epifanes, oko 215.-164. pr. Kr.; vladar: 175.-164. pr. Kr.) postavljen je 167. god. pr. Kr. žrtvenik poganskom bogu Zeusu nad žrtvenikom za paljenice u židovskom jeruzalemskom Hramu. Na tome žrtveniku žrtvovao je u čast tome bogu svinju sa zlom nakanom obeščašćenja Hrama i prijašnjega žrtvenika. Svinjsko meso nisu smjeli jesti židovski vjernici, jer je to strogo zabranjeno (usp. 2 Mak 7,1-42). Upravo sav taj događaj obezvrjeđenja nazvan je grozota pustoši (to bdeligma tes eremoseos), a njega su porugno nazvali sukladno imenu Epifanes (znači Božja objava) Epimanes (znači Luđak).
Sva trojica evanđelista sinoptika naglašavaju da je Isus rekao kako će biti vrlo teško u tim danima kada bude vojska opkoljavala Jeruzalem, napose opet trudnicama i dojiljama sve zbog jada velikoga na zemlji i gnjeva nad narodom, a trudnice i dojilje zbog svoje svete službe i svoga osobnoga jada i nevolja. Ubijat će ih oštrim mačevima, neke će odvoditi kao roblje po svim narodima, a Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena pogana. Ovo je proroštvo vezano za razaranje Jeruzalema 70. god. pod vodstvom budućega rimskoga cara Tita Flavija (30. prosinca 39. – 13. rujna 81. po. Kr.; vladao: 79.-81.), a pod zapovjedništvom cara Vespazijana Flavija (17. studenoga 9. – 23. lipnja 79.).
Božanski spasitelj potiče sve svoje sljedbenike na molitvu kako njihov bijeg ne bi bio zimi ili subotom zbog velike tjeskobe kakve nije bilo od postanka svijeta sve do tada, te neće ih ni biti takvih kakve su opisane. Zima je poprilično teško godišnje doba sa snjegovima i hladnoćama, a subota je starozavjetni blagdan. Ti dani bit će skraćeni poradi ostatka, izabranih, “kad se ne bi skratili dani oni, nitko se ne bi spasio“. Ni u tim trenutcima ne trebaju vjerovati u priče: “Gle, evo Krista! ili: Eno ga!“ Tada će se pojaviti pojedine osobe koje će se pojedinačno lažno predstavljati kao da je svaka od njih Krist, kao i to da će se pojaviti “lažni proroci“ koji će iznijeti velika znamenja i čudesa kako bi ljude zaveli, pa čak i izabranike Božje.
Don Ilija Drmić
