Crveni križ je organizacija koja uz sve druge aktivnosti i programe koje provodi posebnu pozornost pridaje dragovoljnom darivanju krvi koje s velikim uspjehom posljednjih desetljeća organizira Crveni križ općine Posušje.
Njegov dugogodišnji predsjednik Branko Leko je na nedavno održanoj ljetnoj akciji pedeseti put darovao krv što je i službeni općinski rekord, a razlog je i povod za ovaj razgovor.
Razgovor s g.Lekom vodio je naš suradnik Pero Crnogorac.
Čestitamo Vam gosp. Leko na vrijednom jubileju i recite nam kada i kako je sve počelo i kakav je osjećaj nakon darovane krvi?
Hvala na čestitkama, a sve je počelo jako davno. Dva puta sam darovao krv još kao vojnik negdašnje JNA i to prije svega da bih dobio po dva slobodna dana što sam uvezao i došao kući svojima. Na drugoj godini studija bio sam na praksi u Rudniku boksita Posušje i bila je nesreća u Rudniku te je trebalo puno doza krvi za nastradale, a mnogi zbog pretrpljenih šokova nisu mogli biti darivatelji. Kasnije sam tu počeo i raditi i odmah sam skupa sa Sindikatom pokrenuo akciju, nije bila pretjerano uspješna, i sam darujem krv tada – bilo je to u listopadu 1987. godine i evo hvala Bogu svake godine od tada barem jedanput ili dva do tri puta godišnje mi to liječnička ekipa omogući.
U vrijeme rata posebno su bile velike potrebe za krvlju da bi se spasili životi povrijeđenih branitelja i civila, kako ste uspjevali pomoći osobama u potrebama za svježom krvi?
Snalazili smo se na razne načine, bilo je dana i mjeseci kada se nije ni moglo ući u Mostar ni otići na Odjel za transfuziologiju, a niti je medicinska ekipa uvijek mogla izići na teren. Pa ipak i tada smo organizirali akcije i po općinama u Hercegovini, pored bolnice u Mostaru s kojom smo stalno surađivali, posebno dobro smo surađivali i sa Splitskom transfuziologijom te Crvenim križom Imotski i Split rezultati čega su, uz ostalo, i akcije koje smo organizirali i darivali krv i u Runovićima i Splitu za naše ranjenike koji su liječeni u Splitu .
I u mirnodopskom razdoblju potrebe za krvlju su svakodnevne, što je uz zakonski mandat Crvenog križa na animaciji davalaštva, vjerojatno i Vas motiviralo da nastavite s ovom plemenitom misijom?!
Da, potrebe za krvlju su gotovo pa svakodnevne a meni je sasvim prirodno da ako netko nešto promovira da to sam i radi, naravno ako nema neki zdravstveni problem. Ja sam Bogu zahvalan da sam svih ovih godina imao tu privilegiju da barem jedanput godišnje darujem krv, a iza mene i mojih nekadašnjih i sadašnjih suradnica i brojnih volontera davno je premašena brojka od stotinu organiziranih akcija dragovoljnog darivanja krvi.
I ranije je to više puta isticano, a i sada možemo reći da je Crveni križ općine Posušje jedan od prepoznatljivijih brendova Posušja, a darivanje krvi je jedan od njegovih zaštitnih znakova, nakon onih ratnih i poratnih godina kada je Posušje skrbilo o destinama tisuća prognanika i izbjeglica. Kako to komentirate?
Lijep je osjećaj kada znate da ste pomogli samo jednom čovjeku u stanju potrebe, a još više kada je u pitanju darivanje krvi – lijeka kojega ne možete kupiti u ljekarni, u trgovini i slično. To naš Crveni križ sa puno upjeha radi, ali i sa ljubavi i entuzijazmom nas koji ovim rukovodimo – to jamčimo.
Lijepo je kad nam zahvale oni koji su bili u potrebi za krvi, njihova rodbina, liječnici ili osoblje Transfuziologije SKB Mostar, kada nas nagrade iz naše strukture ili institucije vlasti.
Ipak najljepši je onaj unutarnji osjećaj zadovoljstva saznanjem da ste učinili nešto korisno za nečije zdravlje, a pomogli ste i samom sebi.
Vi ste darivali krv u više mjesta u Bosni i Hercegovini i van nje, dobitnici ste brojnih nagrda i priznanja, kako onih domaćih, tako i međunarodnih!?
Najsretniji sam kada krv darujem ovdje u svojoj općini – neovino je li to neka od akcija po mjesnim zajednicama, poduzećima, gradska ili srednjoškolska akcija. Ali tijekom svih ovih godina obnašajući razne dužnosti unutar strukture Crvenog križa BiH bio sam pozivan na brojne akcije, skupove darivatelja krvi i druge događaje ili smo ih sami organizirali. Moje geslo je bilo da prije bilo kakvog obraćanja, pozdrava i slično što se od mene očekivalo – prvo darujem krv ako je uopće prilika za to.
Tako sam darovao krv i u ostalim općinama/gradovima u našoj Županiji (Ljubuški, Široki Brijeg i Grude), na Kupresu za bolnicu u Livnu, u Novoj Biloj i Gornjem Vakufu/Uskoplju za bolnicu u Novoj Biloj, u Kaknju za bolnicu u Zenici, u Brezi i Sarajevu za bolnicu u Sarajevu, već spomenuta akcija u Runoviću za bolnicu u Splitu, jedanput u Zagrebu i jednaput u Izoli – Slovenija.
Priznanja – bilo je i toga, ona su neki vanjski znak da to što radite i činite još netko vidim i cijeni.
Do kada planirate darivati krv i koja je Vaša poruka onima koji još nisu darivatelji ili imaju dilemu da to postanu?
Kod nas u BiH je zakonom regulirano da muškarci krv mogu darivati do navršenih 65 godina života. Ako me zdravlje posluži volio bih da i godinama ispred (sada mi je pedeset i osma) nastavim redovito darivati krv barem po dva puta godišnje, pa vidjet će mo, što Bog da.
Poruka onima koji nisu darivali krv ili imaju dilemu da to postanu je: Darivanje krvi je privilegija zdravih ljudi – iskoristite tu privilegiju i pomozite bolesnima i povrijeđenima kao i sebi samima.
Velika zahvalnost svim dosadašnjim i budućim dragovoljnim darivateljima krvi, svim suradnicima kao i medijima koji su redovito pratili ove i ostale humanitarne akcije.
Posušje.info (pc)
hvalite me usta moja