Na liječenje u KB Dubrava u utorak bi trebao stići Hrvat koji je prije dva tjedna ranjen na ukrajinskom bojištu. Odluka je da s liječenjem nastavi u KB-u Dubrava, a bude li potrebno, uključit će se i druge bolnice. No njegovo je stanje stabilno i nije životno ugrožen pa se može pretpostaviti da većih problema u liječenju neće biti.
Naime, zbog rata kroz koji je ne tako davno prošla Hrvatska, svi su KBC-i osposobljeni za zbrinjavanje stradalih na ratištima bez obzira na to o kakvim je ozljedama riječ. Dapače, u hrvatskim bolnicama i danas rade liječnici koji imaju brojna iskustva sa zbrinjavanjem najtežih ranjenika. Među njima je i dr. Toni Kolak, kirurg iz KB-a Dubrava, koji je tijekom Domovinskog rata spašavao živote ranjenim borcima na hrvatskim i bosanskohercegovačkim ratištima.
Preživljavanje
“Najčešće ozljede u ratu nastaju od minsko-eksplozivnih sredstava, odnosno to su one koje prouzroče dalekometni višecijevni bacači, a danas i projektili. Mogu biti lakše, ali i vrlo teške, što uključuje nagnječenje organa i ekstremiteta. U ratu je vrlo važno pridržavati se prioriteta u zbrinjavanju, osobito kad postoji velik broj ranjenika.
Naime, različito je to od prioriteta u mirnodopsko vrijeme. Uvijek imaju prednost oni koji imaju veću šansu za preživljavanje jer je jedan od problema na bojištima i to što nema dovoljno medicinskog osoblja. Primjerice, u ovom ukrajinsko-ruskom ratu, kažu, dnevno ima i više od 100 poginulih i više od 50 ranjenih, što su velike brojke”, kaže dr. Kolak.
Naglašava da u ratu brojne ozljede nastaju i od udara projektila u zgrade, a to znači da će krhotine betona, stakla ili drva raniti velik broj ljudi.
“Postoje i tzv. blast ozljede, koje nastaju od udarnog vala, što nerijetko poremeti centralni živčani sustav ili izazove puknuće unutarnjih organa koji su ispunjeni tekućinom, poput crijeva. Dakako, ima i onih ‘standardnih’ rana koje nastaju od streljiva, najčešće u uličnim borbama, a težina ozljede nerijetko ovisi i o mecima koji se koriste. Ne treba zaboraviti ni ozljede od mina koje se aktiviraju kad na njih netko stane, ali sad su sve češće u uporabi minski roboti ili laseri koji su potpuno nevidljivi i teško se mogu izbjeći. Tako nastaju vrlo teške ozljede, osobito ekstremiteta, koje se u početku rješavaju vanjskim fiksatorima, a tek nakon nekog vremena kreću operacije i zbrinjavanje tkiva i tetiva”, objašnjava dr. Kolak.
Prva crta bojišta
Naglašava da je u ratu vrlo važno da svi borci budu i bolničari na prvoj crti bojišnice.
“Svaki vojnik mora imati tzv. prvi zavoj, koji stavlja na ranu svom suborcu, potom ga izvlači s bojišta i dovodi do medicinskog punkta. Slijedi zbrinjavanje u ratnoj bolnici, pa u specijaliziranim bolnicama i na kraju rehabilitacija.
Što se tiče gelera ili drugih predmeta zbog kojih je došlo od ranjavanja, važno je reći da se ne može sve izvaditi. Ako ranjenik ima između 50 i 60 gelera, vadi se ono što utječe na rad vitalnih organa, a ono što nije problem ili bi pak moglo biti rizično za pacijenta – ostaje. Svi oni koji dođu na liječenje u Hrvatsku bit će jako dobro zbrinuti”, kaže dr. Kolak.
