Vladimir Putin mora da se osjeća prilično zadovoljan samim sobom. Nakon mjeseci loših vijesti, njegove su snage korak bliže osvajanju Donbasa, tako da čak i Boris Johnson priznaje da Rusi čine ‘postupan, polagan no, bojim se, opipljiv napredak’, piše profesor Mark Galeotti, dobar poznavatelj stanja u Rusiji i okolnim zemljama, znanstvenik koji se na sveučilištu u Londonu bavi Slavenima i Istočnom Europom i koji je napisao 24 knjige o Rusiji, uključujući i biografiju ruskog predsjednika.
Globalne cijene hrane i energije također rastu zahvaljujući ne samo zapadnim sankcijama, već i ruskoj blokadi Crnog mora i zatvaranju međunarodnih cjevovoda. A Henry Kissinger, diplomat poznat po svojim realističnim stavovima, sugerirao je da bi, u ime mira, Moskvi trebalo dopustiti da zadrži nešto osvojenih teritorija.
Ove činjenice možda bi mogle nekoga šokirati, no zapravo ne iznenađuje što Rusi ostvaruju određeni progres. Svako slavlje u Kremlju također ne bi bilo na mjestu: Rusija i dalje gubi te, paradoksalno, neki kratkoročni uspjeh, može Putina dugoročno ostaviti u još goroj poziciji. Puno se govori o ruskim gubicima, no Ukrajinci su također iscrpljeni, a oružje koje šalje NATO ne može oporaviti umorne ili vratiti mrtve.
Osim toga, s obzirom da su u početku morali slijediti Putinovu amatersku strategiju, ruskim je generalima sada dozvoljeno da se bore na način koji je za njihovu vojsku i predviđen: žestokim artiljerijskim napadima i silnim granatiranjem.
Jasno je da se Putin nada osvojiti čitavu regiju istočnog Donbasa, no njegovi su generali, po svoj prilici, pragmatičniji i samo žele uspostaviti branjivu prvu crtu i držati je. Naposljetku, njihovi će napadi uskoro biti iscrpljeni, a nema dokaza da Moskva može osigurati dovoljno ljudstva i opreme potrebne za novi napad nekad u bliskoj budućnosti. Umjesto toga, generali se nadaju da će iskoristiti prednost obrane kako bi zadržali Ukrajince na udaljenosti, bez obzira na to što im Zapad poslao.
Drugim riječima, u najboljem slučaju za Rusiju, zadržat će ono što imaju. No što onda? Putinov se jezik svakako promijenio od prpošnog optimizma na početku rata. Od 9. svibnja, kad je u govoru za Dan pobjede natuknuo da će rat biti duži i teži nego je planirano – za što je okrivio Zapad i njegovo uplitanje – pa se sada, barem što se retorike tiče, ukopava za dugotrajniji sukob.
Izbjegavanje izbora
U isto vrijeme, međutim, bježi od teških odluka potrebnih da ostane u borbi na dugi rok. Ovo je klasični Putin: kada se sve opcije čine bolnima, on pokušava izbjeći bilo kakav izbor.
Daljnji napredak u Donbasu značio bi duže linije za obranu od neizbježnog ukrajinskog protunapada, a ruskoj vojsci jednostavno nedostaje ljudi. To također znači više teritorija na kojem će morati nadzirati bijesno lokalno stanovništvo koje se već okreće sabotaži i gerilskom ratu. S obzirom na to da se Nacionalna garda, ruska militarizirana služba unutarnje sigurnosti, već šalje na prvu crtu bojišnice, ovo je dodatni teret za ionako preopterećene snage.
Ukrajina se u potpunosti mobilizirala, ali se ruski generali još uvijek pokušavaju snaći s mirnodopskom vojskom. Imaju već više od 15.000 mrtvih, a ako primijenimo uobičajenu računicu modernog ratovanja, može se pretpostaviti da je još najmanje 45.000 vojnika izvan stroja zbog ranjavanja i bolesti.
Ako Putin kaže da je ova ‘specijalna vojna operacija’ zapravo rat, mogao bi mobilizirati pričuve. Ne postoji način na koji bi vojska mogla apsorbirati više od 100.000 – 150.000 vojnika, a oni bi bili naoružani starijim oružjem i njihova bi obuka bila u najmanju ruku upitna. Unatoč tome, tako velik broj svježih novih postrojbi nedvojbeno bi imao utjecaja na stanje na bojnom polju i mogla bi biti moguća još jedna ofenziva.
Bila bi, možda, potrebna tri mjeseca da ih se dovede u borbenu spremnost, a vjerojatno bi i otpor javnosti bio snažan. Tako se Putin nećka, rezervisti se brinu, generali bijesne, a vrijeme za pripremu nove ofenzive prije nego što jesen sve oteža, curi.
I ponovno, Putinov nedostatak strategijskog promišljanja mogao bi značiti da ono što sada izgleda kao uspjeh, sa sobom donese dugoročne rizike.
Spreman na ustupke, ali…
U obzir treba uzeti njegovu nedavnu ponudu u telefonskom razgovoru s talijanskim premijerom Mariom Draghijem da ukine blokadu ukrajinskih pošiljki žitarica – ali samo ako se ukinu ‘politički motivirane sankcije Zapada’. Na prvi pogled, ovo mu je bila prilika da se predstavi kao čovjek s odgovorom na rastuće cijene hrane koje uzrokuju teškoće na Zapadu i potencijalnu glad u Africi.
Ipak, to je također bilo priznanje da ruske snage na Crnom moru blokiraju žito. U tom procesu on potkopava ono što je bio jedan od uspjeha ruske (i kineske) propagande na globalnom jugu: uvjeravanje gladnih nacija da su za to krive zapadne sankcije.
To je također dokaz da, iako neki marginalni ruski komentatori sugeriraju da se Zapad ne može nositi s rastućim cijenama hrane, Kremlj shvaća da neće tako lako prisiliti Zapad na povlačenje.
Nasuprot tome, zapadne sankcije već nanose ogromnu štetu ruskom gospodarstvu. Ekonomski rat nije brz, ali čak i ako se sankcije ukinu sutra, njihovi učinci će trajati godinama – čak i desetljećima. Putin je proveo 20 godina stvarajući vojsku koju je sada protratio u Ukrajini. S gospodarstvom koje bi se ove godine moglo smanjiti za možda čak i više od četvrtine, i s blokiranim pristupom zapadnoj tehnologiji, trebalo bi barem toliko vremena da se popravi šteta.
To također znači da, ako pokuša zadržati teritorije koje je zauzeo, nema sredstava za obnovu njihovih razorenih gradova. Ono što se tamo troši morat će ići na štetu ruskih regija koje već osjećaju pritisak ekonomske krize.
Putin ni u kojem smislu nije vojni stručnjak, unatoč tome što je odlučio mikroupravljati ovim ratom. Samo gledajući karte napretka, njegova očajnička potreba da ova akcija bude uspješna mogla bi ga natjerati da pomisli da stvari idu po njegovom. No ne idu. Iako se voli uspoređivati s legendarnim ruskim graditeljima države poput Petra Velikog, sve više sliči na posljednjeg cara, Nikolu II. Car Nikola je smatrao da je Prvi svjetski rat prilika da ojača sebe i svoj režim, pa se našao na čelu zemlje u ratu koji nije mogao dobiti. Pritom je presudio sebi i svojoj dinastiji.
Isto tako, Putin bi mogao postati žrtva zavodljive nade da je neka vrsta suštinske pobjede na pomolu. Da će Ukrajinci uz ‘još jedan pritisak’ biti spremni prihvatiti njegove uvjete ili će Zapad odustati od svoje potpore Ukrajini.
Rusija dobiva najgore od oba svijeta. Vođa im je previše nepostojan da bi donosio teške odluke, ali i previše zaveden da bi prepoznao kada je vrijeme da smanji svoje gubitke.
Rat u slijepoj ulici
Za sada, rat ide u slijepu ulicu. Nema naznaka da su Ukrajinci – što god Kissinger rekao – na bilo koji način spremni učiniti velike ustupke koje Putin još uvijek traži. Doista, nakon užasnog masakra u Buči i zapanjujuće odlučnosti u obrani Mariupolja, dvojbeno je da bi im, unatoč svojoj sadašnjoj popularnosti, Volodimir Zelenski to uopće mogao obećati.
Izoliran u svojem krugu prijatelja i poltrona, očajnički želeći spasiti svoje naslijeđe i ne obazirući se na štetu koju nanosi Rusiji i ruskom narodu, Putin više nije spreman na ustupke. Čini se da će biti potrebno još gubitaka na bojnom polju, još više jada i ljutnje kod kuće, više nezadovoljstva unutar elite prije nego što uopće shvati da će morati odustati.
Kako kaže jedan dužnosnik srednjeg ranga koji je već izvukao svoju obitelj iz Rusije: ‘Svi znaju da je ovaj rat katastrofa, osim jedinog čovjeka koji bi ga mogao okončati.’
Ipak, neće samo Putin morati prihvatiti da će ovo biti dug i težak put. Živimo u dobu trenutnog zadovoljstva i, dok u javnosti Zapad nastavlja biti ujedinjen u svojoj podršci Ukrajini i kažnjavanju Putina, iza kulisa postoje prvi znakovi ‘zamora Ukrajinom’.
Isto tako, Zapad ne smije biti zaveden istom zabludom, da će posljednji pritisak – još jedna ekonomska sankcija ili još jedan predloženi pregovor – dovesti do brzog okončanja sukoba. Umjesto toga, mora nastaviti pokazivati jedinstvo, nuditi vojnu i gospodarsku potporu Ukrajini i pripremiti se najbolje što može za gospodarsku štetu i politička previranja koja će zbog toga pretrpjeti. Ratovi, čak i ekonomski i politički, imaju svoju cijenu.
