– Počeo sam kockati prije 10 godina, već sam toliko dugo i ozbiljan ovisnik. Ispočetka sam kockao s malim iznosima od nekoliko maraka, a kako je vrijeme prolazilo, ulozi su rasli. Toliko sam se uvukao u taj pakleni krug da sam posezao i za kreditima… – priča tridesetsedmogodišnji ovisnik, otac troje djece, koji je lani odlučio potražiti stručnu pomoć jer je, kaže, morao birati – utonuti još dublje u dugove ili spasiti sebe i obitelj.
Najviše trpi obitelj
Kolika je, zapravo, kockanje ovisnost, s kojom problem ima sve veći broj bh. građana, a koji na samom početku nisu ni svjesni problema, za Večernji list BiH govori specijalist traumatske psihologije dr. sc. Marko Romić.
– Kockanje je problem kojeg dobar dio bh. društva uopće nije ni svjestan. Broj patoloških kockara u poražavajućem je porastu, a već je vidljiv golim okom. Prema mojoj procjeni, u BiH je oko 50.000 patoloških kockara, laički rečeno, ljudi koji su razvili ozbiljnu ovisnost o igrama na sreću. S druge strane, broj kockara, odnosno ljudi koji još uvijek nisu razvili kriterije patoloških kockara, također je u velikom porastu. Ako govorimo o brojkama, teško ih je precizno odrediti, no mogu reći da je broj kockara, ali i patoloških kockara u drastičnom porastu – objašnjava nam Romić u razgovoru, navodeći kako je taj broj skočio u vremenu pandemije jer ljudi, kaže, u kocki traže spas i izlaz iz krize. Prema njegovim riječima, dobna granica sve je niža.
– Već sam radio istraživanje o tome kada djeca prvi put ulaze u kladionice. Dječaci se već u petom ili šestom razredu prvi put susreću s kockom, u sedmom ili osmom razredu kockalo je već 20 posto osnovaca, dok je za srednjoškolce podatak pokazao da ih je 40 posto imalo susret s kockom. Djevojčice, pak, nešto kasnije ulaze u kockarske krugove, u srednjoj školi, te, za razliku od dječaka, koji najčešće igraju sportske prognoze, one više igraju bingo, utrke pasa ili neke druge igre za koje nije potrebno nikakvo znanje, nego samo puka sreća – objašnjava Romić. Budući da je voditelj Kluba liječenih ovisnika o kocki, ispričao nam je kako je njegovu pomoć tražio i maloljetnik.
– Iako u Klubu nemamo patoloških kockara koji su maloljetni, imali smo primjer u kojem je 16-godišnjak dolazio na liječenje, a koji je imao sve odlike patološkoga kockanja – priča Romić, navodeći da o ozbiljnosti situacije najbolje govore prokockani iznosi. – Dug od oko 70.000 KM ubraja se u srednje i niže zaduženosti, no osoba s tolikom prokockanim iznosom je malo. Puno više je onih čiji dugovi idu od 100.000, 200.000 KM, a radio sam s ljudima koji su prokockali čak milijun maraka.
Problemi i posljedice
Zastanemo li na trenutak i razmislimo u što se drugo taj iznos mogao uložiti umjesto što je završio u džepovima priređivača igara na sreću, vidimo stvarnu, alarmantnu, poražavajuću, frustrirajuću…, ne znam ni kako bih je više nazvao, situaciju. Najgore od svega je što se prihodi od igara na sreću prikazuju kao nešto pozitivno, kao gospodarski uspjeh. Vrlo često udara se na emociju, kao što se navode primjeri o zapošljavanju žena, a zapravo je sav novac koji tu završi možda novac njihovih muževa, očeva, djece…, koji je trebao biti uložen u račune, hranu, obrazovanje, odjeću, obuću… – priča Romić za Večernji list. Pitali smo ga kako riješiti taj problem.
– Kao društvo, vrlo često nismo svjesni problema, problem okrećemo na nešto pozitivno. Ja sam praktički jedina osoba u državi koja sustavno, ozbiljnije radi na tom problemu i što vam to govori? Moramo, kao država, imati sustavno rješenje za taj problem u koji moraju biti uključene stotine, tisuće ljudi kako bismo nekako pokušali ublažiti posljedice. Kockanje nećemo iskorijeniti, nemojmo se time zavaravati, jer kockanja je bilo tijekom povijesti, a bit će ga i u budućnosti, ali moramo se osvijestiti i ozbiljnije početi raditi na rješavanju problema i ublažavanju posljedica.
