Evanđeoski odlomak (Iv 1,35-51) povezuje nas s objavom, teofanijom na rijeci Jordanu gdje je Ivan krštavao narod i gdje je krstio samoga Mesiju pokazavši ga svima, i to u događaju pojavka Duha Svetoga u liku goluba i Oca nebeskoga u njegovim riječima za Isusa, Drugu Božansku Osobu: “Ti si Sin moj, Ljubljeni.“ (Lk 3,22; Mk 1,11). Ovdje imamo u Evanđelju po Ivanu opisane prve učenike, i to dan poslije krštenja, “sutradan“. Tada je stajao Ivan Krstitelj, a uza nj bijahu bila dva njegova učenika. Ivan je ponovio iste one riječi ugledavši Isusa, koji je prolazio tim prostorom. Rekao je ponovice s ushitom duše i s jakim osjećajima vjere i uvjeravanja svojih učenika i svih nazočnih osoba da je Isus Jaganjac Božji. Rekao je: “Evo Jaganjca Božjega!“ (Iv 1,36).
Ove riječi čula su ona dvojica Ivanovih učenika i sljedbenika, ali čuli su ih zacijelo i svi ostali jer su jako odjeknule, bila je to jeka koju se moralo čuti. Ova dvojica Ivanovih učenika nisu mogli toj jeci odoljeti, kao ni Ljepoti koja je prošla pokraj njih s nebeskim mirisom što ih je omamio. Pošli su za njim. Zacijelo, Ivan je ostao u čudu i divljenju kojim je bio posve zaokupljen da nije znao kuda ni kamo, jer se uvjerio da idu u dobre ruke, prema dobrome srcu od kojega će naučiti sve ono što pokušavaju pronaći i dokučiti u svome životu. Ivan im je dao koliko god je mogao ali im je pokazao Jaganjca, Slugu, te im je konačno sve predao i rekao. Obradova se nebeskom radošću poradi svega toga, a i zbog toga što je izvršio svoju proročku zadaću za koju će posvjedočiti kasnije i svojim životom, što je najjači oblik svjedočenja, i to vlastitom krvlju, sa svjesno prihvaćenim mučeništvom.
Još je Ivan radosno motrio kako vjerujući njegovim riječima o Jaganjcu odoše od njega k Isusu, naviještenome Sluzi po prorocima i rukom pokazanome po njemu, Ivanu Krstitelju, a potom je vidio i čuo. Naime, vidio je da se Isus obazreo i ugledao ih da idu za njim slijedeći ga u stopu. Čuo je Isusove riječi izrečene toj dvojici Ivanovih učenika što ga slijede: “Što tražite?“ Ma znao je Isus što oni traže, za čime čeznu, za kime tragaju, kojim se mislima naprežu da dokuče smisao postojanja pod ovim suncem, pod ovim nebom, na ovoj tvrdoj zemlji i visokome podnebesju, u ovome povijesnome i ljudskome vrtlogu zbivanja. Zaokupljeni su oni svojim mladenaštvom, svojom tjelesnom i umnom, sveukupnom duhovnom snagom u sebi, ali ne znaju za što sve to svoje ljudsko biće s tolikom energijom trebaju upotrijebiti i iskoristiti za sebe, za druge, za svijet, za smisao, za Boga. Ivan ih je uveo u povijest spasenja, u tijek svete povijesti, ali oni traže potvrdu, uputu, pristanak, poziv, zov, poslanje, djelovanje.
Nakon svojih kratkih promišljanja obojica su, ohrabrivši se za razgovor, dijalog jednoglasno Isusa upitali govoreći mu: “Rabbi, što znači: ‘Učitelju’, gdje stanuješ?“ U ovome glagolu stanovati naslućujemo određenu širinu što uključuju: opstojanje, bivstvovanje s djelovanjem, mišljenje, promišljanje, osmišljavanje vremena, prostora, svijeta, ljudi, svih bića. Nadalje, tu slutimo i ovo: koji je tvoj životni prostor u kojem se ozbiljuješ, u kojem postaješ djelovanjem i mnijenjem. Oni su u potrazi za svim time, ali su nezadovoljni s onim dotad pronađenim, no zahvaljujući Ivanu, svome učitelju, naslutili su da s Jaganjcem mogu ostvariti Božji naris sa sobom u ovome njegovu stvorenome svijetu, a osjetili su u Ivanovu navještaju Božjih djela da je čovjek Božje stvorenje koje je malo manje od Boga, malo manje od anđela (usp. Ps 8), samo ne znaju što bi sve trebali učiniti za svoje i opće dobro, te su zato pošli za njim, za Isusom.
Isus je sve ovo svojim Božanskim umom i pogledom u njima proniknuo i vidio, te je sve otprve saznao, ali ih je saslušao odgovorivši im: “Dođite i vidjet ćete.“ Koji poziv i poticaj da dožive, vide, te slijede cijeli život i uđu u ono za čime čeznu! Približili su mu se i pošli su za njim i s njim. Ivan Krstitelj, vidjevši to da odoše s njime, Jaganjcem Božjim, sav radostan vratio se sebi i svojima u svome mjestu obitavanja. Evanđelist veli da je to bilo toga dana oko desete ure, odnosno četiri sata popodne. I što su vidjeli? Vidjeli su Božansku svjetlost koja ih je obasjala, kojoj nisu mogli odoljeti i željeli su je sve više i više; iako u svijetu, čeznuli su za njom da u njoj trajno budu bivstvujući. Ostali su toga dana i nadahnuli su se da s njime budu u neumornoj borbi za svjetlost, što prosvjetljuje svakoga čovjeka.
Evo kako piše Ivan evanđelist na početku svoga Evanđelja: “Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: ‘To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!’ Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.“ (Iv 1,3-16).
Ovdje u daljnjem dijelu na početku spomenutoga evanđeoskoga teksta naglašava se da jedan od dvojice, koji su na riječ Ivanovu o Mesiji i Jaganjcu pošli za Isusom, bijaše bio brat Šimunov, poimence Andrija. Ovo ime ima korijen u grčkom imenu Andreas, odnosno od pridjeva andreios što znači muževan, hrabar. On je uistinu bio hrabar, jer se uputio za Isusom i vidio gdje stanuje, osjetio njegov način života u ovome svijetu. Vidjevši gdje i kako Isus opstoji, Andrija je odmah u svome srcu i mozgu mislio da će prvo o tome obavijestiti svoga brata Šimuna s kojim je često za vrijeme ugodnoga ribarenja po Galilejskome jezeru raspravljao o Mesiji, Kristu, Pomazaniku na temelju starozavjetnih proročkih poruka, kao i ostalih biblijskih misli. I zaista on je najprije pronašao svoga brata ribara Šimuna govoreći mu, i to čim su se susreli: “Našli smo Mesiju!“ Nije Šimuna trebao previše nagovarati da pođe s njime i da Mesiju vidi svojim očima i da mu čuje glas svojim ušima, te da osjeti slatkoću njegovih svetih riječi o svemu, napose o Ocu i Duhu.
I ponovno došavši Andrija k Isusu, ovoga puta sa svojim bratom Šimunom, stali su i ušutjeli pred ikonom vječnoga Oca, a Isus je prozborio i to su prve njegove riječi koje je čuo Šimun, a one glase: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa! To znači Petar – Stijena.“ Pozvavši ga pogledom i u svome Božanskom duhu, predjenuo mu je ime, te nije više Šimun nego Patar. Aramejska riječ kefa, grčka petros, latinska petrus znači stijena. Prema tome, ime Petar znači Stijena. Ovo treba značiti da će mu dodijeliti posebnu zadaću u svome Kraljevstvu čim mu je nadjenuo drugo ime sukladno budućoj službi, koja mora počivati na čvrstu temelju, na kamenu, stijeni, što se poklapa s Isusovom prispodobom o gradnji kuće na stijeni (usp. Mt 7,24; Lk 6,47-49). No, i to će uslijediti kad njemu i bratu Isus uputi svoj izravni poziv da ga slijede kao apostoli.
Sve se ovo zbilo u istome danu, a sutradan Isus je pošao u Galileju. Našavši usput Filipa iz Betsaide, odakle su bili i braća Andrija i Šimun, sada Kefa – Petar, pozvao ga je govoreći: “Pođi za mnom!“ Ime Filip potječe iz grčkoga jezika – Filipos, što znači “onaj koji voli konje“ ili “prijatelj konja“. Nije prošlo mnogo vremena da je ovaj Filip, našavši Natanaela (Netanael znači Božji dar; on je ustvari Bartolomej, ime od aramejske riječi bar Tôlmay što znači: Talmajev/Ptolomejev sin), javi mu da su pronašli Onoga koji je sin Josipov iz Nazareta, o kome je govorio i pisao Mojsije u Tori i Božji proroci. Nato mu je Natanael odgovorio pitajući se zar iz Nazareta može biti što dobro, što znači uvriježenost u narodu da iz toga mjesta ne dolazi ništa dobro, što ne mora biti potpuno istinito, jer ljudi pretjeraju u svojim običajnim oblicima prepirke. Filip mu je jednostavno odgovorio: “Dođi i vidi.“
U ova dva zapovjedna načina: dođi i vidi, krije se veoma duboki sadržaj. Prvo, ona dvojica Ivanovih učenika, od kojih je jedan Andrija, koja su pošla za Isusom i proboravili toga dana kod njega, imali su što vidjeti i doživjeti u razgovoru i suobraćanju s Isusom, a pogotovo u gledanju i motrenju Isusa. Vidjeli su određenu neobičnost koju nisu dotada, pa ni kasnije, mogli zamijetiti na svojim životnim svakidašnjim suputnicima, nego su to mogli vidjeti jedino tom zgodom na Isusu, te u tome pogledu rasti i razvijati svoje odnose prema Kristu i svijetu uokrušce sebe, napose prema članovima svojih životnih skupina i svoga naroda u cjelini. Stoga, oni s dubokim uvjerenjem govore o Isusu kao o onome koji osvaja svime, a teško se to njegovo usvaja u vlastiti život, jer neprestance se pojavljuje borba koja istovremena prihvaća Isusa i odbija misleći da će to konačno usvajanje Njega i Njegova zakona života u ljubavi doći na kraju gotovo kao samo od sebe. Nema u nama mnogima korjenitoga stava za preobrazbom u odnosu prema Kristu slici i veličini.
I kada je Filip doveo Natanaela/Bartolomeja k Isusu, odmah ga je proniknuo svojom Božanskom pronicljivom snagom koju mi ljudi nemamo, nego se onda služimo istraživanjem zainteresirane osobe, motrenjem i proučavanjem, i opet ne proniknemo svu tajnovitost do dna njezina bića, nego samo površno, te na temelju toga dobijemo djelomičan i najčešće pogrješan zaključak. Isus je rekao za Natanaela da je on istiniti Izraelac u kojem ne postoji prijevara. Znači, on je u svome životu usmjeren samo na istinu koja mu se nameće čvrstom vjerom u umnu stranu njegova bića, i to od Boga koji je sama istina. U Bogu nema laži i prijevare, pa tako ni u onome koji živi snagom žive vjere sa svojim Bogom. U Natanaelu nema laži, spletki, intriga, podmetanja i naravno nema prijevare što proizlazi iz svega toga nabrojenoga i još više od toga.
Natanael se začudio takvu Isusovu izrijeku o njemu, jer zna iz iskustva da on ni o kome ne može izreći nešto, a da to nije sam spoznao ili od nekoga čuo, odnosno da ne može proniknuti jednostavnim pogledom u tu osobu, te vidjeti sve jednim gledom u umu, srcu, duhu, duši. Stoga se pita najprije u sebi o tome odakle ga ovaj Isus poznaje, a onda izravno ovim pitanjem pita Isusa: “Odakle me poznaješ?“ Dakle, pita ga na temelju čega je zaključio da je on “istiniti Izraelac“, da li na prvi pogled prema izrazu njegova lica i stava ili nečega drugoga što Natanael ne zna. Isus mu je na to odgovorio da ga je vidio pod smokvom prije nego ga je Filip pozvao k njemu u zajedništvo. Taj pogled Isusov bijaše bio veoma prodoran, išao je do u dno Natanaelove duše, uma i srca, te nije mu se nikako mogao skriti prikazujući neko svoje drugo lice s krinkom, a nije ni imao priliku, jer on tada Isusa nije ni vidio kad je Isus njega motrio pod smokvom. Natanael je na temelju ovoga susreta i razgovora izrekao svoju vjeroispovijest govoreći Isusu u lice i oči: “Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!“
Ovdje valja uočiti ovu zanimljivu činjenicu. Naime, Filipa je pozvao k sebi sam Isus, a on je doveo Natanaela k Isusu, kao što je to učinio i Andrija dòvedāvši svoga brata Šimuna k Isusu nakon što je vidio i doživio Isusa. Na temelju ovoga zaključujemo da se k Isusu i u njegovo zajedništvo može doći sam, skupa s nekim, zatim na poziv nekoga tko je već upoznao Isusa, na izravni Isusov poziv, na poticaj Očev i Duhov, te na još koji mogući način. I kad se k njemu jednom dođe, od njega je teško otići unatoč unutarnjoj borbi prema formuli: “Pro et contra. Za i protiv.“
Na ovaj istiniti iskaz Isus je odgovorio ovome Natanaelu, svome učeniku i sljedbeniku tumačeći njegovu vjeru u njega Sina Božjega zbog onoga viđenja Natanaelove duše i zaokupljenoga uma Božjom istinom i pravednošću dok je bio u razmišljanju pod smokvom u hladovini. To je malo za njegova sljedbenika Natanaela, pa mu veli da će u daljnjem životu s Isusom doživjeti i vidjeti i više od toga, kako Natanael, Filip koji ga je doveo k Isusu, Andrija koji je s jednim svojim prijateljem pošao za Isusom, a najvjerojatnije sam pisac evanđelja a to je sv. Ivan Evanđelist, i potom doveo brata Šimuna k Isusu, te svi nazočni kao i svi ostali. A to “više“ dobrano je sadržano u ovoj Isusovoj rečenici izgovorenoj tom zgodom: “Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.“ Vidjet će ovu istinu: Za velike vrijednosti u životu i najveće ideale vrijedi i život svoj dati.
Nebo se rastvorilo, nebesa su se razderala i sišao je Sin Božji na zemlju (“O, da razdereš nebesa i siđeš“, Iz 63,19) i čuo se Očev glas iz nebesa, i pojavio se Duh Sveti nakon Isusova krštenja u rijeci Jordanu, što ga je obavio uz Isusov blagoslov njegov Preteča Ivan Krstitelj. Potekla je u rijeci Jordanu nova rijeka milosrđa Božjega i potekla u sva mrtva i živa mora, mrtve i žive rijeke, mrtve i žive potoke i pritoke diljem cijeloga planeta Zemlje.
don Ilija Drmić/posusje.info
