Kada razmišljamo o bilo kojem suvremenom propovjedniku Božje riječi, o njegovu dostojanstvu i mogućnosti govorenja najuzvišenijih istina o Bogu, svijetu i čovjeku, onda smo u opasnosti da se zapetljamo u mislima kao što se to dogodilo Nazarećanima u svezi s Kristom za kojega su znali da je drvodjeljin, Josipov sin i pitali su se zar je on Sin Božji i zar on može govoriti tako uzvišene i svete riječi, te djelovati u ime Božje čineći tako velika djela na ljudima ozdravljajući ih od raznih bolesti i opsjednuća. To je isto kao kad bi netko njima počeo govoriti kako to da oni mogu rađati i odakle im ta mogućnost i moć začeća i rađanja. I kako nakon rođenja vidimo prelijepo djetešce što će jednoga dana izrasti u odraslu osobu, muškarca, odnosno ženu. Dar što ga je Bog udijelio muškarcu i ženi, a odnosi se na začeće i rođenje, i to mužu je dato to sveto djelo na jedan način, a ženi na drugi, te skupa postiže se neopisivo velik učinak – rađa se čovjek, što je u cjelini Božji naris u suradnji s čovjekom. Čak se pokatkad iskaže i mišljenje kako je žena u tome veličanstvenome činu začeća i rađanja u posebnoj ulozi i drukčijoj od muževljeve, ali to je samo jak dojam. Oboje njih sudjeluje u svemu i do kraja, te nitko se ne može povući iz procesa rasta i odgoja do zrelosti bilo muškića bilo ženkice. Valja spomenuti i to ovom prigodom da je ravnomjeran ritam rađanja i umiranja vrlo bitan za održanje naroda. Ako na tome planu nastane neki poremećaj, pa se dogodi to da više ljudi i žena umru ili odsele sa svojim obiteljima izvan svoga narodnoga orisišta u neko drugo, te to postane učestalo iz još nekih drugih razloga, onda se događa opadanje broja stanovništva kao što je slučaj u našoj Hrvatskoj, ali i ovdje na prostorima Bosne i Hercegovine. Tu pojavu nije jednostavno niti pratiti niti prihvatiti.
Prorok Ilija Tišbijac
Međutim, ako dobro shvatimo ovu Božju misao rečenu proroku Jeremiji, onda ćemo moći lakše prihvatiti poziv i ulogu svakoga pozvana proroka i navjestitelja Božje riječi kao i svakoga drugoga koji je pozvan na ostvarenje svoje uloge u ljudskoj zajednici. Evo Jeremijinih riječi: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka narodima postavih te. Ti bedra svoja sad opaši, ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenikâ i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, ali te neće nadvladati jer ja sam s tobom da te izbavim.“ (Jr 1, 4-5.17-19).
Kad se razaberu ove proročke riječi, onda je prihvatljivo da čovjek pozvan u proročku službu može govoriti uzvišene riječi Božje i svjedočiti za njihovu učinkovitost ako ih se obdržava, a ako ih se niječe, odbija, onda se preuzima sva negativna odgovornost i sve posljedice ljudske zašlosti s pravoga puta. Takvoga proroka valja prihvatiti i uvažavati, jer on odvraća ljude zašlace s puta zloće na put dobrote i istine. Svi takvi proroci se nalaze u najvećem proroku svih vremena koji je s Neba sišao među nas na Zemlju, a taj je Isus Krist, Sin Čovječji jer je došao radi nas ljudi i Sin Božji jer govori i djeluje u ime svoje, svoga Oca i Duha Svetoga.
Prorok Izaija drži u svojim rukama svoju knjigu što ju je on napisao nadahnut Bogom
Riječ prorok je korijenski vezana za dvije riječe: pro i rok (pro je prijedlog, a rok dolazi od glagola reći – prorok je osoba koja može nešto proreći; grčki: profetas – onaj koji govori u Božje ime ili općenito u nečije ime; hebrejski: nabi – prenositelj Božje poruke, ali i: ro’eh i hozeh – vidjelac i/li motritelj). Inače riječ prorok označava osobu koja objavljuje Božje riječi i poruke čovjeku. Proroci na temelju sadašnjih događaja, sadašnjega načina života i djelovanja ljudi progovaraju, prorokuju, proriču o onome što bi im se moglo dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti. Ako se netko oda prekomjernom jedenju hrane i pijenju opojnih pića prorok mu može predvidjeti zdravstvene tegobe u određenoj budućnosti. Ako netko drugima zlo smišlja, prorok mu može proreći kako će završiti njegov život, a to je da će se zlo vratiti njemu i zarazit će ga, a ne onoga kome ga je namijenio. Narodna izreka: Tko drugome jamu kopa, sam u nju upada, odrazom je proročkoga duha, shvaćanja i izričaja.
Da bismo razlučili prave proroke od lažnih, valja se prisjetiti misli što ju je izgovorio i zapisao sv. Augustin. Ta misao glasi: “U tebi mora gorjeti ono što u drugima želiš zapaliti.“ Taj unutarnji plam svatko može osjetiti i vidjeti u onome tko je dobronamjeran, a u onome tko nije, još brže osjeti da nije. Kada majka želi svome djetetu sretno putovanje, onda se to ne može prispodobiti niti s ijednom velikom ispisanom reklamom na kojoj neko poduzeće želi svojim sudionicima sretno putovanje.
Proroci su i tumači Božjih riječi i poruka, ali oni se služe i oblicima prekoravanja za sve prekršaje učinjene prema Bogu i njegovu glasu i pozivu na život. Uz prekoravanje postoji i ohrabrivanje svih onih koji su čuli Božju riječ i poruku da ustraju na tome putu vršenja riječi i savjeta za dobar i blažen život. Valja se sjetiti da su proroci nakon što su ispripovijedali Božje riječi i protumačili ih svome poslanome narodu, oni su ih ili njihovi nasljednici u istoj proročkoj službi s ljubavlju i zapisali. A razlog zapisivanja jesu oni budući, tj. dolazeća pokoljenja, nadolazeći narodi kojima će te iste proročke poruke dobro doći u teškim trenutcima životnih prohoda kroza zemaljske pukotine, scile i haribde, uske i šroke klance, te sve ostale nevolje. Tako imamo u Svetome Pismu Staroga Zavjeta više proroka, čije su riječi zapisane jer su ih čuli od samoga Boga (veliki proroci – ostavili opsežnije knjige, a mali proroci – ostavili opsegom manje knjige), a pogotovo u Novome Zavjetu gdje imamo također evanđeliste kao pisce Božjih riječi što ih je izgovorio Sin Božji Isus Krist. A uz evanđeliste tu su i ostali novozavjetni propovjednici, proroci i pisci koji su Božje riječi zapisali u poslanicama, Djelima apostolskim i knjizi Otkrivenja.
Kad je Isus u nazaretskoj sinagogi izrekao ove riječi: “Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju“ (Lk 4,24), mislio je toga časa na sve starozavjetne proroke koji su govorili u ime Božje narodu koji je “tvrde šije“. To se spominje u Knjizi Izlaska, gdje Bog govori svome sluzi i proroku Mojsiju da se požuri s brda Horeba dolje u nizinu, jer je narod što je izveden iz Egipta, zemlje ropstva pošao krivim putem, postali su zašlaci s pravoga puta na krivi. Načinili su sebi tele i pred njim klečali moleći se i govoreći da je to tele bog Izraelov koji ih je izveo iz ropstva na slobodu. Tada je Bog rekao Mojsiju da on kao Bog dobro vidi kako je taj narod “tvrde šije“. (Izl 32,7-10). To je i Isus doživio u svome zavičaju od svojih sunarodnjaka i rodbine da su ne samo “tvrde šije“ nego još tvrđe pameti da bi shvatili istinu od Najistinitijega svjedoka i proroka Istine. Bilo mu je posve jasno da će i njegovi apostoli i svi navjestitelji i proroci Riječi Božje doživljavati istu nevolju ucjepljenja Riječi Božje u ljudska srca i umove, koju su proživjeli i svi proroci od Mojsija do Ivana Krstitelja, a potom proživjet će je i proživljavati i oni od Isusa do konca svijeta.
Don Ilija Drmić
