Danas (petak, 14. veljače) u 18 sati u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru bit će služena sveta misa u spomen na pobijene fratre i vjernike grada Mostara i okolice, koji su stradali tijekom Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata. Euharistijsko slavlje predvodit će provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. Samo ponekad, u hladnim noćima veljače, Neretva šapne tiho imena fratara Lea, Joze, Grge, Venancija, Rafe, Kaže, Bernardina…
Radobolja nije od sebe glasa davala. Povremeno je tekla obojena ljudskom krvlju. Najveselija je žuborila uz zidine Samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru, a tog 14. veljače 1945. od rane zore nije se usudila ni jednom kapljicom kraj njega proveseliti. Šutio je promrzli samostanski vrt. Sablasno su jezici bure zalazili u klaustar i zavlačili se u razoreni zid franjevačke crkve. Fra Leo Petrović je ispred Provincijalata zamišljenim pogledima gledao kroz prozor. Netko ga je imenom pozvao. Bila je Čista srijeda. Čista srijeda 1945. i dan 14. veljače.
A onda se čulo udaranje na samostanska vrata. I eto ih. Eto partizana. Fratri su samo slutili što se Širokom Brijegu dogodilo, o Mostarskom Gracu možda ništa nisu znali, ni o braći put Splita odvedenoj. Partizani su svu braću u zbornicu stjerali, za čas samostan okupirali. Nastala su mučna i podla ispitivanja. Fra Leo je svako malo davao objašnjenja. Otišli su. Ali ne za dugo jer eto drugih.
Noć pada sve tamnija i hladnija. Partizanski časnici i vojnici obilaze oko fratara, zagledaju ih i kao da svoje žrtve probiru. Izdvajaju provincijala fra Lea, gvardijana fra Grgu pa fra Bernardina Smoljana i fra Rafu Prusinu. Malo zatim fra Jozu Bencuna. I onda fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara. Oni izdvojeni stoje, svjesni da je to taj trenutak. Bez straha. Fra Leo pogledom ide od lica do lica, od brata do drugog. U oči ih gleda. I kao da im veli: Ne bojte se, braćo. Ta ovakvih smo se trenutaka naživjeli. Ništa to nije. Mi samo činimo što nam sveta naša vjera nalaže, što nam zavjeti naši za pravo daju, mi samo trpimo isto ono što i Isus naš, što i puk naš, što je i povijest naša trpjela. Ta zna to fra Leo bolje nego itko.
Fra Grgo Vasilj, gvardijan Samostana sv. Petra i Pavla, staje do provincijala. Kao da neki važan posao za samostan, za župu, za ovaj grad, za ovi puk treba učiniti. Kao da će sad njih dvojica uz hodnik niz hodnik krenuti, pa zastati, pa opet nastaviti. I biti zamišljeni, i sretni i uzbuđeni. Ovaj su put smireni, dobro znaju što treba učiniti. Za ovo učiniti treba se roditi. Fra Grgi niz izborano čelo teku sjećanja. Utorci sv. Anti, sv. Petru i Pavlu, tijelovske procesije kroz grad, a on u svečanom plaštu, prve sv. pričesti i krizme. Na tisuće djece u bjelini, na tisuće i desetke tisuća sretnih majki i očeva. I sjećanja mu ova blagi osmijeh na usnama nazriješe.
Fra Jozo Bencun, gotovo 80 godina star, gleda provincijala, gleda gvardijana, gleda po ostaloj braći i skroman i drag, kao i uvijek među svojom braćom, kao da ne zna je li to on zaslužio. I stade do gvardijana, a pogled mu se čvrsto s provincijalovim zagrli i drže se tako, dugo, dugo. Taj ih zagrljaj još više izbistri, zasjaše, da čovjek razaznati ne može je li to suze hoće. Ali ih nitko ne ugleda. I fra Jozi preleti u tili čas toliko toga kroz dušu i odahnu. Kao da reče: Bože moj, hvala Ti za milost koju si mi dao, biti hercegovačkim fratrom! I stade na svoje mjesto kao da je tu godinama stajao. Stade da ga nitko više s njega pomaknuti ne može.
Fra Bernardin Smoljan već starac. Uz svoga provincijala stade. Koliku je djecu u Širokom Brijegu odgojio. Noću gunjima ušuškavao, za kruh im se crni, sirčeni, šenični do iznemoglosti borio. Gledao po njima pa nejake u planinu po ljeti šalje. Da ojačaju. S Didakom ih na vlakove spasa za Slavoniju odvodi. U duši mu zasjala Hercegovina. Dijete ovoga grada. Ide svojoj braći izdvojenoj. Skida svoje naočale i briše ih, vraća na blago i visoko čelo. A u njima križ ponad Međugorja zasja. Čas je kucnuo. Okom fra Bernardin ne trepće, ta tolikim je časima i do sada sučelice stajao.
Fra Rafo im priđe. Do braće stade ozbiljan i smiren. Zna, to se mora obavit’. Sav pogledom u dušu ušao, a usne molitvu prebiru. Molitvu za snagu, za oproštaj. Načas zatisne oči i brzo ih opet otvori. I moli. A fra Kaže uz njega stade. Pogledom po braći uokruži. Smiren kao i uvijek. I kao da mu mislima život teče te zastade nasred Dugog Polja iza Blidinja. Bože, života. Zvonca i klepke silnih stada na sve se strane čuju, čobanice podukuju, težaci ne mare za žestokim planinskim suncem. Pusta zuka pčela, a ljekobilje im pomaže složiti najslađi med pod kapom nebeskom.
Fra Nenad Venancije Pehar. U trideset i petoj. Gleda za njim fra Leo, gledaju sva braća. Uzdanica. A duboko je zašao u pisanje stogodišnje povijesti. Fra Nenadu ispred duše prolaze razredi i razredi. Tolikima je davao školu, učio ih, ispitivao, s njima se pred samostanom na Brijegu, pred crkvom, u klaustru, na rijeci Lištici kod hidrocentrale fotografirao. Sve je rastjerano, sluti. I misao jedna kao upit na mladom čelu boru zbraja: Hoće li itko nastaviti pisanje i hoće li itko sve ovo perom zapamtiti?
Krvnici partizanski još jednom njihova imena prozvaše. Drugu braću njihovi časnici na večeru odvedoše i s njima siđoše. Sjedoše na mjesta oca provincijala i oca gvardijana. Rekoše, ne bojte se, ništa im neće biti. Vojnici su, njih sedmorica, na brzinu večerali i izašli. Kad su se braća s večere vratila, ne zatekoše više ni fra Lea, ni fra Grge, ni ijednog izdvojenog. Ni u zbornici, ni igdje u samostanu. Nikad više.
I nikad se fra Leo i njegova braća u samostan ne vratiše. Nikad. Do večeri ove 14. veljače 2025. godine Gospodnje. Evo je tome 80 godina. Sva je istina o njima u Neretvi završila. Ruku naopako na leđa oštrom žicom svezanih. Samo ponekad, u hladnim noćima veljače, niz Čekrk i Stotinu burin zatitra modru Neretvu. I ona prošane, tiho, da samo bura čuje ime fra Lea, fra Joze, fra Grge, fra Venancija, fra Rafe, fra Kaže, fra Bernardina.
A samostan stoji. Kao povijest koju čuva i pun pitanja. Često su braća u noćima dugim, s tužnim hrvatskim majkama, očevima i suprugama, s nejakom djecom, satima na prozorima skrivena čekala svoje u noć odvedene. I svaka je sjena mamila maštu. Kao da fra Lea vidiš, preko leđa mu prebačen plašt, a u rukama štap, eto ga, natrag ide. Ide i korak se njegovih sandala u pijesku čuje. I krunica se svakim korakom glasi. Oteli vas našem zaboravu nisu. U srcima ste naroda svoga, u dušu ste svoje Crkve i Provincije zlatnim slovima imena svoja ispisali. A krv je vaša život dala, i vjeru ojačala, i snagu ulila za sve progone koji su dolazili i sve one koji će još doći. U miru Božjem počivajte, oče provincijale, oče gvardijane, časni naši mostarski pobijeni oci franjevci. Sluge Božje, braćo naša, umorena na pravdi Boga.
