Ove 16. nedjelje kroz godinu (19. srpnja 2020.) imamo prigodu razmišljati o Isusovoj prispodobi naslovljenoj Kukolj, koju donosi samo Matej u svome Evanđelju. Prošle nedjelje naše razmatranje bilo je usredotočeno na prispodobu o Sijaču i sjemenu koje je iste vrste ali padalo je jedno uz put, drugo na kamenito tlo s malo zemlje i vlage, treće u trnje i nisu uopće urodili, te četvrto u dobru i obrađenu zemlju koja su obilato urodila svako prema svojoj datosti. Ovdje imamo nastavak sjetve dobroga sjemena, ali s jednim novim životnim detaljem, a taj je da se u ovu predivnu i osebujnu sjetvu, u ovaj blagdan pripreme zemlje: oranje, sjetva, brananje, opkopavanje i molitva za kišu i sveukupni blagoslov za plodonosan urod, uključuje uz pravoga Sijača i Krivi sijač, koji je ustvari Sijačev, odnosno čovjekov Neprijatelj, Đavao. Taj se Đavao može preobući u Sijačeva životnoga suputnika čovjeka, susjeda, zavidnika, zlobnika, rušitelja dobrih odnosa i dobrih ideja.
Dakle, Isus otpočinje sa svojom drugom prispodobom ili parabolom o Kraljevstvu nebeskom, te kaže da je ono slično sjetvi na njivi u koju je Sijač posijao dobro sjeme. Međutim, došao je pod krinkom noći neprijatelj, mrzitelj, zlobnik pod vodstvom Nečastivoga i posije po toj uredno urađenoj i uređenoj njivi čisti kukolj i pobjegne u noć. To je izraz određene mržnje, zavisti, osvete s jedne strane, ali s druge čin samoponiženja, koji ga može dovesti samo do paklenskoga stanja, jer činiti drugome zlo u bilo kojem obličju i očekivati dobro, to je nemoguće. Ta svijest i taj ugriz izvire samo iz pakla.
Sada bismo mogli protumačiti riječ kukolj (latinski naziv Agrostemma githago, jer je sjeme kukolja sa 7% otrovnoga glikozida gitagina – agrostemin, a ima u klici i saponina). To je korov žitnih polja s velikim i pravilnim cvjetovima, pa se kaže da se u toj ljepoti skriva veliki otrov, što je ujedno i metafora za sve lijepo iz čega bukne svojevrsni otrov. Poznata nam je i izreka: U svakom živu ima kukolja. Domovina kukolju je Sredozemlje, odakle se raširio diljem svijeta, a Isusova domovina je povezana sa Sredozemljem.
Nije se odmah moglo nakon vražje sjetve kukolja saznati da je nakon pravoga sjemena posijan i kukolj, nego tek nakon što je izniklo i posijano sjeme ali i kukolj. Sluge su to dojavile kralju i vlasniku uzorane i posijane njive da se pojavio i kukolj, čiju su ulogu u svemu tome vrlo dobro poznavali svi, pa i sam kralj. Oni pitaju kralja na vrlo zanimljiv pa i mudar način propitkujući u nekoj svojevrsnoj dvojbi, sumnji, kao nekom poluznanju iako su svjesni da im je dano dobro sjetveno sjeme za obrađenu njivu. Osim toga, oni pitaju s određenim strahom da možda kralj ne bi posumnjao na njih koji su sjeme sjetveno pripremali i posijali, a oni su sve to obavili na najbolji način. I stoga se pitaju odakle taj nesretni kukolj. Malo im je postalo lakše i podnošljivije kada je kralj odgovorio da je to učinio čovjek neprijatelj, jer kralj je znao sve svoje odnose s ljudima i tko bi mu mogao biti zavidni, zli, neprijateljski susjed što ga je vrag nagovorio i on pristao da to učini i ugrozi onoga koji je svoju njivu obradio, posijao i molio se Bogu da mu donese obilati urod za njega i njegovu obitelj i mnoge druge.
Kralju su na sve to predložile sluge, koje su se rasteretile svake sumnje i svakoga straha jer su utvrdili da kralj posve ispravno shvaća cijeli problem sa sjetvom i pojavom kukolja, a njihov prijedlog glasi da odu i pomno pročupaju izrasli kukolj, a ostave pšenicu koja se počela polagano bjelasati. Sada u prispodobi saznajemo da je ono sjeme pšenica. Pšenica (latinski Triticum) je stabljika biljke i njezin urod. Jedna je od najvažnijih zrnatih biljka žitarica za ljudsku prehranu, čija se zrna u obliku brašna rabe za glavni prehrambeni proizvod nazvan kruh. U molitvi Očenaš molimo Boga za kruh naš svagdašnji.
Kralj zabranjuje to čupanje kukolja jer postoji opasnost da se iščupa podosta i pšenice, a predlaže da se puste neka skupa rastu do žetve, a onda u toj radosnoj svečanosti žeteoci, žetelice i kupelice će obaviti posao prikupljanja za vrijeme kojega će odvojiti kukolj, svezati ga u snopove, te ga odnijeti na mjesto spaljivanja gdje će biti uz kolo i pjesme spaljeni, a pšenično žito će biti ovršeno i skupljeno u kraljevu žitnicu. (Mt 13,24-30).
Sv. Matej donosi i tumačenje ove prispodobe, kao što imamo i tumačenje prispodobe o Sijaču. Evo kako je protumačena ova prispodoba, gdje je kukolj u središtu pozornosti, nakon što je otpustio mnoštvo slušatelja i ušao u određenu kuću. I ovdje učenici prilaze Isusu i govore mu da im razjasni, protumači prispodobu. Isus je to prihvatio i uvažavajući sva njihova shvaćanja o toj prispodobi i dubokim njezinim slojevima značenja, otpočeo je tumačenje, projašnjavanje, razjašnjavanje govoreći da je sijač dobroga sjemena, a to su sinovi Kraljevstva, On sam, Sin Čovječji, a njiva je svijet. Drugo sjeme – kukolj predstavlja sinove Zloga, a sijač kukolja je neprijatelj đavao. Žetva označava svršetak svijeta, a obavljaju je anđeli Božji. Kukolj sabiru anđeli Sina Čovječjega, kao i sve zavodnike i bezakonike, te sve to baca u peć ognjenu “gdje će biti plač i škrgut zubi“. A pravednici će zasjati poput sunca u Božjem kraljevstvu, a ono je Kraljevstvo Oca njihova. I nakon tumačenja dodaje: “Tko ima uši, neka čuje!“ Mi bismo dodali: Tko ima oči, neka vidi! Tko ima um, neka shvati! Tko ima osjećaje, neka osjeti! Tko ima usta i govor, neka svjedoči riječju, govorom i djelom! (Mt 13,36-43).
Sljedeća prispodoba koja nam se nudi ove iste nedjelje za razmišljanje jest ona o zrnu gorušičinu. Valja znati što je to zrno gorušice, jer mi danas hranu ne proizvodimo sami kao nekoć, nego sve kupujemo jer to rade za nas razni poduzetnici. Gorušica je naziv za skupinu biljnih vrsta roda čije se malo gorušičino sjeme koristi kao začin tako što se mljevenjem i miješanjem s vodom i octom pretvaraju u začin senf. Od sjemenki može se proizvesti prešanjem gorušičino ulje, a jestivo lišće gorušice može se jesti kao gorušičino zelenje. Blaga bijela divlja gorušica raste na Bliskom istoku i po cijelome svijetu.
Isus govori da je Kraljevstvo nebesko poput maloga gorušičina zrna koje se sije po njivi. Bez obzira što je sitno, kada naraste, nadmaši veličinom svako povrće i naraste toliko i tako, te se razgrana da se po njemu gnijezde ptice nebeske. Time se hoće reći da Kraljevstvo Božje u ovome svijetu otpočinje malom riječju, koja polagano raste i zrije u ljudskim srcima i umovima, te se razraste veliko da čovjeku pomaže ostvarivati njegov život sa svim idejama i idealima, te postaje velik u Bogu i njegovu Kraljevstvu. Na tome krošnjatom stablu, tj. Kraljevstvu, gnijezde se ptice nebeske, tu se ugodno osjećaju i žive svoj život vođene određenim smislom života. Usporedba sa stablom i pticama je vrlo stara i pripada među one prvotno doživljene i snažno lijepe i poučne. Sjetimo se stabla spoznaje dobra i zla gdje su iskušani praroditelji Adam i Eva. U Božjem Kraljevstvu čovjek je pozvan na poštivanje svih pravila ponašanja i života, a temeljni zakon jest ljubav. (Usp. Mt 13,31-32; Mk 4,30-32; Lk 13,18-19)
I sljedeća prispodoba naslovljena Kvasac, koju donose Matej i Luka poticajna je za razmišljanje o Kraljevstvu Božjem. Upečatljiva je i pamtljiva, što je također važno za nas ljude. Osim toga, ona je, kao i sve ostale prispodobe, uzeta iz svagdašnjega života i njezina poruka je vrlo jasna. Ovdje se stavlja u središte lik žene, čime je osvijetljena njezina uloga u ljudskoj zajednici, a jedna od glavnih uloga jest gotovljenje hrane, jela i pića, bez čega ne može čovjek opstojati. Iako danas ima i muškaraca koji kuhaju kruhove, ipak je nekako to najbliže ženi, jer se kroz čin kuhanja iskazuje i ljubav, a žena je uvijek načelo ljubavi.
Kvasac su stari narodi smatrali darom njihovih bogova, jer su shvatili da je njegova uloga, kao jednostaničnih sitnih organizama zvanih gljivice iz sjemenki i voća, važna za fermentaciju, proces koji uzrokuje dizanje krušnog tijesta, a neophodan je u proizvodnji vina i piva i sl. Sasvim mala količina kvasca ukvasa i poveće toliko tijesta koliko ga ljudi koriste za pečenje kruha našega svagdašnjega. Ta slika je izvrsna za postupno i polagano povećanje onih koji tvore Kraljevstvo Božje, a slika kruha i vina, dvaju bitnih sastojaka Mise/Euharistije, izvrsno očituju hranu i piće Života što ih je za svoje članove Kraljevstva pripremio Isus Krist. I ta se pretvorba zbiva neprestance kad god ljudi proizvode kruh, vino, kvasac, te kad god svećenici slave Mise. Sva milost od malo kvasca buja i raste do neopisivih širina. O ovoj prispodobi Isusovoj svoje uzvišene rečenice zapisali u evanđeljima spomenuta dvojica evanđelista, Matej i Luka. (Usp. Mt 13,33; Lk 13,20-21).
Ovaj dio evanđelja s naslovom Isus poučava narod u prispodobama mogli smo razmotriti i na samome početku ovoga tumačenja, no moguće je i ovdje. Naime, u njemu je opisan način pripovijedanja i tumačenja istina o Kraljevstvu Božjem, a to su prispodobe, te se time ispunja proročki navještaj. Taj drevni navještaj govori o tome da će Mesija otvoriti u prispodobama usta svoja i iznijet će na vidjelo ljudima sve što je skriveno od postanka svijeta, a svojim učenicima i apostolima će razjašnjavati nasamo i posebno. (Mt 13,34-35; Mk 4,33-34).
