I u ovoj 17. nedjelji kroz godinu (26. srpnja 2020., kalendarski i sv. Joakim i sv. Ana) imamo nastavak Isusova govora u prispodobama, što je zapravo najzanimljiviji govor pastirskom i ratarskom puku, kao i svima ostalima koji se bave nekim drugim poslovima važnima za ljudsku zajednicu. Parabole svi razumiju bez obzira na obrazovanje, moć zapažanja i zaključivanja. One se lako pamte i postaju neiscrpne u značenjima, pa se mogu primijeniti u nevjerojatno mnogo životnih situacija.
Mi razmišljamo o paraboli naslovljenoj Blago i dragocjeni biser, u kojoj se kaže da je Kraljevstvo nebesko poput blaga koje je skriveno na nekoj njivi, te onaj tko ga pronađe prilikom oranja te njive i kopanja na njoj, krišom ga skrije, zatrpa zemljom, travom, lišćem i koječime drugim i “sav radostan“ otiđe s te njive svojoj kući s nakanom da se nekako opskrbi potrebitim novcem kojim bi kupio tu cijelu njivu. Putem promisli da bi najbolje bilo prodati sve ono što on posjeduje i ima, te potom vratiti se natrag i otkupiti tu njivu od njezina gospodara ne kazujući mu sve svoje prvotne nakane i želje zbog kojih bi je kupio, ne tumačeći mu da je u njoj veliko blago, velika vrijednost, najveća koju ikada može dobiti ili steći u svome ovozemnome životu. I naravno ostvari mu se cilj dolaska kući i prodaja svega što posjeduje i ima. Mnogi su mu se, moguće, čudom čudili zašto je sve svoje imanje prodao, čak možda i ispod cijene, jer mu je novac trebao da kupi nešto što je mnogo vrjednije od svega njegova posjeda i imanja i što će ga učiniti sretnim i zadovoljnim čovjekom u ovome svijetu. Oni će shvatiti to kasnije zašto je prodao sve što je imao, zašto se posve učinio siromašnim skupa sa svojima da bi postigao blago, vrijednost. Možda ga netko i naslijedi u nakanama, ali nikada neće svi.
Ne kaže se što se poslije kupovine zbivalo i kako je to teklo, ali prispodoba nama daje mogućnost da to sami promislimo i dogradimo u svojim mislima, te sve lijepo posložimo u određenu smislenu cjelinu. Naime, možemo zaključiti da je on pronašao najveću vrijednost u svome zemaljskom životu s kojom je nastavio svoj životni hod. Ostvario je zapravo vrijednost koja se zove Kraljevstvo nebesko, koje je ovdje i sada na ovome svijetu, ali koje se nastavlja i na drugome svijetu. Dok se ovozemaljske vrijednosti koje se kriju u bogatstvu, novcu i strogo ovozemnim vrijednostima postižu radom i ostalim dopuštenim oblicima, a nažalost stječe se i nedopuštenim grješnim načinima, te sve to tvori blago ovoga svijeta i za ovaj svijet i život u njemu, što može biti i dobro i vrijedno, ali ako nije stečeno pod vidom stjecanja pravih vrijednosti za ovaj život na zemlji kao i onaj na nebu, onda može sve skupa biti pogibeljno jer ima svoju ovozemaljski protežnu vrijednost bez nebeske vrijednosne protežnosti. A pogotovo ako je stečeno zlim putevima.
Čovjek iz prispodobe se osiromašio radi prave dobiti što ju je otkrio u jednoj njivi, koja simbolizira ovaj svijet i Kraljevstvo Božje u njemu. Sveci su ostavljali sve bogatstvo ovoga svijeta razdijelivši ga siromasima da bi se posvetili blagu “skrivenu u Njivi“, tj. u Kraljevstvu nebeskome u ovome svijetu, što je ustvari Crkva Božja. Oni su postali siromašni bogataši kao, primjerice, sv. Franjo Asiški, sv. Ivan od Križa, sv. Mala Terezija, sv. Nikola Tavelić, bl. Alozije Stepinac. Nemaju naizgled ništa, a imaju ustvari sve i obilato dijele u Duhu Božjem darove Kraljevstva nebeskoga ovdje na zemlji da bi to imali i gore na nebesima. I ti su darovi blago za kojim valja posegnuti, tj. svega se ovozemaljskoga odreći a njega se domoći. To je djelo Duha Svetoga u čovjeku koji s Duhom surađuje. Prispodobu o blagu donosi samo Matej (Mt 13,44).
I sljedeća prispodoba je složena po istom načinu. Naime, Kraljevstvo nebesko može se prispodobiti s trgovcem koji traga za biserima prikupljajući i kupujući ih. Kada pronađe samo jedan dragocjeni biser, brže bolje ode i rasprodajom svega što posjeduje kupuje taj biser. Ovdje se ne kaže koji je to biser, on je samo dragocjen, najbolji, najljepši, najvrjedniji, najpoželjniji za potpuno duhovno-tjelesno postojanje u Kraljevstvu Božjem ovdje na svijetu i poslije ovoga života tamo u nebu.
Danas postoje u nekim dijelovima svijeta lovci na bisere u morima, što je vrlo težak posao, ali ih potiče na to upravo sjaj i ljepota bisera, pa radi te ljepote izlažu se velikim morskim nevoljama, kao i životinjama, napose morskim psima.
Biser je zrnata tvorevina koja nastaje u školjkama zvane bisernice, i to onom zgodom kada u ljušturu slučajno dospije zrno pijeska ili neko drugo strano tijelo, te se dugotrajnim izlučivanjem sedefa, tj. glatke tvari duginih boja, na tome mjestu ozljede školjke stvara jedan od dragulja zvani biser (turski büsre znači kuglasta, okrugla tvorevina). Od tisuću školjki jedna donese biser! Mogu nastati i umjetno unošenjem u školjke bisernice stranoga tijela, primjerice zrna pijeska, pa se potom vraćaju u more, a love se nakon nekoliko godina vadeći iz njih bisere. Biseri su većinom okruglasti, raznih boja, oblika i sjaja, te vrlo su tvrdi, gotovo nelomljivi. Od njih se prave nakiti i ukrasi. Umjetno uzgojeni biseri obično su okrugli, ali oni prirodno nastali stvaraju i veličanstvene oblike.
Isus je ovom prispodobom istaknuo vrijednost bisera, i to uspoređujući njihovu ljepotu s Kraljevstvom Božjim. Također je, govoreći protiv obeščašćivanja svetinja, rekao da se ne daju svetinje psima, niti se vlastito biserje baca pred svinje koje ga najprije pogaze nogama i potom rastrgaju onoga tko im ga je bacio. (Usp. Mt 7,6).
Sv. Pavao upotrebljava usporedbu bisera kada potiče muškarce na molitvu i to “na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre“ i žene da imaju dolično držanje koje se sastoji od stidljivosti, razbora, dobrih djela, a ne od kićenih pletenica, od ukrašavanja zlatom, biserjem, skupocjenim odijelima… (Usp. 1 Tim 2,8-10).
Ivan u Otkrivenju opisuje raskoš “žene zvijeri“ koja bijaše odjevena u grimiz, skrlet, u zlato, drago kamenje i biserje, a u ruci joj čaša puna gnusobe i nečisti bluda njezina, a sve se to odnosi na Babilon, odnosno Rim i na njegove mnogobrojne žitelje koji ne drže do Boga i njegova Zakona. (Usp. Otk 17,1-7). Nakon svega prolaznoga sjaja slijedi tužaljka nad tim gradom i njegovim bisernim i zlatnim sjajem, te u njemu više ničega nema: “…ni zlata, ni srebra, ni dragoga kamenja, ni biserja, ni tanana lana, ni grimiza, ni svile, ni skrleta, nit ikakva mirisava drveta, nit ikakva predmeta od slonove kosti, nit ikakva predmeta od skupocjena drveta, nit od mjedi, nit od željeza, nit od mramora; ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa, ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni bijeloga brašna, ni pšenice; ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni roblja nit ikoje žive duše.“ (Otk 18,11-13). Zanimljivo je vidjeti kako sv. Ivan opisuje Novi Jeruzalem, onaj Nebeski i gdje je upotrijebio biser kao sliku (metaforu): “Zidine su gradske sagrađene od jaspisa, a sam grad od čistoga zlata, slična čistu staklu. Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. Dvanaest vrata – dvanaest bisera: svaka od svoga bisera. A gradski trg – čisto zlato, kao prozirno staklo.“ (Otk 21,18-21). To je Nebeska Crkva u kojoj je Dvanaest Isusovih Apostola – Dvanaest bisera s otkupljenim narodom. Prispodobu o biseru zabilježio je samo Matej (Usp. Mt 13,45).
don Ilija Drmić
