Pitanja oko događaja na Bleiburgu prije 75 godine iznova dovode do podjela u hrvatskom društvu. Pogledajte prikaz zbivanja iz svibnja 1945. što su postala simbolom i metaforom svih hrvatskih stradanja od komunističkih pobjednika.
Početak ove tragedije zbio se 15. svibnja 1945. godine, kada su se pripadnici Hrvatske vojske, točnije vojne snage Nezavisne države Hrvatske nastale 1944. spajanjem domobranstva i Ustaške vojnice s civilima počeli povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili im da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji.
Desetak tisuća zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu, no i oni su poslije predani Jugoslavenskoj armiji i gotovo svi pobijeni. Ovim događajima prethodili su mnogobrojni pozivi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pripadnicima kvislinških formacija s kraja 1944. i 1945. godine da ustanu protiv okupatora i prijeđu u njezine redove. Dio je doista prešao u partizanske redove, dok je drugi ostao u prvobitnim postrojbama vjernima nacističkoj Njemačkoj.
Osnažene partizanske postrojbe s gotovo 800.000 pripadnika raspodijeljenih u pet armija gonile su ostatke poraženih snaga sve do Koruške, a sudbini 170.000 pripadnika vojske NDH nije pomogao ni potez ustaškog poglavnika Ante Pavelića koji je nakon proboja Srijemskog fronta poslao specijalnog izaslanika Vjekoslava Vrančića savezničkom zapovjedništvu u Italiji te je zatražio pomoć.
Pavelićeve molbe bile su uzaludne jer se britanski feldmaršal Harold Alexander ravnao odlukama Teheranske konferencije, prema kojima se poslije rata nije dopustio opstanak nijednoj kvislinškoj tvorevini koju su uspostavile sile Osovine, pa je odbio primiti Pavelićeve emisare te ih je poslao u zarobljenički logor, a ‘Memorandum Vlade NDH’ neotvoren je poslao Titu u Beograd.
Prema izvješću štaba 12. divizije Jugoslavenske armije, sačinjenim odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 pripadnika poražene vojske NDH. Partizanske snage koje se od ožujka 1945. nazivaju Jugoslavenska armija zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle su dublje na područje pod svojom kontrolom te su velik broj tih ljudi pobile u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, u Maceljskoj šumi i na mnogim drugim manjim stratištima, dok na samom Bleiburgu nisu zabilježeni pokolji zarobljenika.
Sudeći prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, čije se procjene do boljeg utvrđivanja pojedinosti o gubilištima uzimaju kao najvjerodostojnije, ukupan broj žrtava iz redova Hrvata iznosi oko 50 tisuća. Zato se imenom Blajburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima sljedećih mjeseci, a ti su se događaji u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazivali križni putovi i zapravo su bili marševi smrti.
Valja napomenuti kako su tih dana na području Koruške uglavnom izručene oružane snage NDH, ali i slovenski domobrani, četnici, ljotićevci, nedićevci te velik broj zarobljenih ruskih kvislinga koji su izručeni tadašnjem Sovjetskom Savezu. Većina pak četničkih snaga uglavnom je izbjegla izručenje jer su početkom svibnja prešle u Italiju i predale se američkim snagama. Amerikanci su smjestili četnike u logor kod Palma Nove, nakon čega su emigrirali u zemlje zapadne Europe i Sjedinjene Države.
Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima kako bi izbjegli pokolj koji je kasnije doista izvršila pobjednička strana. Međutim britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju ustaškog generala Ive Herenčića, već je izričito zahtijevao da se poražene snage moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik na terenu bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.
Nakon predaje vojnici i civili su vraćeni na područje Jugoslavije, da bi potom idućih mjeseci uslijedili pokolji koji su se događali prilikom provođenja zarobljenika kroz čitavu Jugoslaviju, u nekim slučajevima sve do južnih granica današnje Makedonije. Zarobljenici su tijekom tog križnog puta smještani u usputne logore, s tim da je samo manji broj ustaša i dužnosnika NDH izveden pred prijeke sudove, dok je većina žrtava pobijena bez ikakvog suda.
O tome tko će biti izdvojen iz zarobljeničke kolone odlučivali su samovoljni pojedinci partizani. Jedni su strijeljani zato što su imali činove, drugi zbog boje odora, ostali zbog vremena stupanja u vojsku, određenog zavičajnog podrijetla ili zato što su prepoznati kao zločinci. Oni koji su preživjeli križni put u sabirnim su logorima proveli do godine dana, nakon čega su, uz amnestiju, pušteni kućama.
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim su detaljima najinformiraniji sudionici odlučili trajno šutjeti, dok je dokumentacija o događajima iz svibnja 1945. poprilično manjkava.
Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je ‘Ministar i pokolji’, izdana 1986. godine. Objavljivanje knjige podiglo je veliku prašinu u Velikoj Britaniji, čije su je vlasti vrlo brzo zabranile i povukle iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Njezin autor, grof Nikolaj Tolstoj, optužen je za klevetu te je u sudskom procesu zatvorenim za javnost osuđen na iznimno visoku novčanu kaznu u iznosu od milijun i pol funti, a k tome je još milijun funti platio na ime sudskih troškova. Bila je to najveća ikad izrečena novčana sankcija u Britaniji.
Tolstoj je, naime, u knjizi problematizirao ulogu Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom stožeru savezničkih snaga, koji je kasnije za svoje zasluge promoviran u lorda Stocktona, da bi 1957. postao britanskim premijerom. Autor u knjizi upućuje na dvije ‘kobne pogreške’ Britanaca koje smatra odgovornima za događaje što su uslijedili nakon što su izručili Kozake i ostale ruske kolaboracioniste Crvenoj armiji, a kvislinge, kolaboracioniste i civile iz Jugoslavije partizanima koji su u razdoblju poslijeratnih zločina pokazali iznimnu okrutnost i osvetoljubivost prema poraženima, ostavljajući tamnu mrlju na inače svijetloj borbi protiv fašizma i nacizma.
